Jugoslavija je u drugoj polovini 20. vijeka igrala iznenađujuće važnu ulogu u afirmaciji palestinskog pitanja na međunarodnoj sceni. U središtu tog savezništva bio je lični odnos Josipa Broza Tita i Jasera Arafata – prijateljstvo koje je nadilazilo protokolarne susrete i pretvorilo Beograd u jedno od ključnih diplomatskih uporišta palestinske borbe, piše Nova.rs.
Jugoslavija je 1948. godine bila među prvim državama koje su priznale novoosnovani Izrael, djelimično pod uticajem Moskve. Beograd je tada učestvovao i u snabdijevanju izraelske vojske oružjem. Međutim, već krajem četrdesetih, nakon sukoba Tita i Staljina, spoljnopolitički kurs Jugoslavije počeo je da se mijenja.
Kako bilježi slovenački istoričar Žiga Smolič, značajan zaokret ka podršci Arapima i Palestincima nastupio je sredinom šezdesetih. Od 1965. jugoslovenska diplomatija sve otvorenije ističe palestinsko pitanje u Ujedinjenim nacijama. Prekretnica je bio rat 1967. godine, nakon kojeg je Jugoslavija prekinula odnose sa Izraelom i poslala pomoć arapskim zemljama i palestinskim izbjeglicama, pisao je Radio Sarajevo.
Tito i Arafat – lično povjerenje
Posebnu dimenziju jugoslovensko-palestinskim odnosima dao je lični odnos Josipa Broza Tita i Jasera Arafata, lidera Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO). Arafat je Jugoslaviju posjetio više puta, a prvi susret s Titom imao je u Alžiru 1973. godine. On je Tita opisivao kao „najiskrenijeg prijatelja palestinskog naroda“.
Na Brdu kod Kranja 1974. Arafat je izjavio: „Kada sam prvi put došao u Jugoslaviju, Naser mi je rekao da idem da posjetim najvećeg i najodanijeg prijatelja Arapa.“ Njegove riječi ostale su trajno zabilježene u arhivima Muzeja istorije Jugoslavije.
Raif Dizdarević, jedan od ključnih jugoslovenskih diplomata i kasniji predsjednik Predsjedništva SFRJ, svjedočio je da se sa Arafatom sastajao „bezbroj puta“. On je opisao kako su susreti stvarali atmosferu ličnog povjerenja i iskrene saradnje: „SFR Jugoslavija je među prvima priznala PLO kao jedinog legitimnog predstavnika palestinskog naroda i angažovala se da to učine i druge zemlje.“
Jugoslavija i Pokret nesvrstanih
Tito je koristio i platformu Pokreta nesvrstanih kako bi osnažio legitimitet palestinske borbe. Jugoslavija je aktivno lobirala da se pitanje Palestine stalno nalazi na dnevnom redu međunarodnih foruma. Beograd je bio važna diplomatska stanica za Palestince, mjesto gdje su tražili razumijevanje, savjet i podršku.
Arafat je u jednom razgovoru sa Dizdarevićem 1986. u Dubrovniku rekao: „Kad nam situacija postaje sve teža, mi kažemo - očigledno je da valja ići na razgovore u Beograd. Beograd je bio i ostao naša najvažnija stanica, čak i za naše interne probleme.“
Podrška, ali i savetovanje
Tito nije davao samo deklarativnu podršku, već je Arafatu pružao i političke savjete. U Beogradu 1974. upozorio ga je na „opasnost balkanizacije oslobodilačke organizacije“ i rizik od američko-izraelskih manipulacija unutar arapskog svijeta.
Dizdarević je bilježio da Arafat nikada nije bio pobornik slijepog terora. „U svim razgovorima isticao je da bez oružane borbe nema pregovora, ali je uvijek tragao i za političkim rješenjima“, napisao je bivši predsjednik Predsjedništva SFRJ.
Arafat je 1985. u Kairu objavio deklaraciju kojom se Palestinci odriču terorizma, uz poruku da se borba mora voditi protiv izraelske okupacije, a ne nad civilima.
Jugoslavija priznaje Palestinu
Poslije Titove smrti 1980. Arafat je došao u Beograd da oda poštu, svjestan koliko je Jugoslavija značila za međunarodnu afirmaciju Palestine.
Jugoslavija je priznala Državu Palestinu 1988. godine i sa njom uspostavila pune diplomatske odnose 1989.
Tokom jugoslovenskih ratova 1990-ih, Palestina je priznala Saveznu Republiku Jugoslaviju (tada Srbiju i Crnu Goru) i sve ostale bivše jugoslovenske republike, sada države.
(DEPO PORTAL/ad)