Izvor: Forbes BiH
Poše: Šerif kapetanović

Svijet rada prolazi kroz jednu od najdubljih transformacija u posljednjih nekoliko decenija. U središtu ove promjene nalazi se honorarna (gig) ekonomija, odnosno tržište rada izgrađeno oko ugovora na određeno vrijeme, poslova zasnovanih na internet platformama i samostalnog ugovaranja poslova. Za neke, ona predstavlja slobodu i preduzetnički duh. Za druge, ona označava urušavanje sigurnosti, stabilnosti i društvenog ugovora na kojem je počivalo zaposlenje 20. stoljeća. Danas honorarna ekonomija predstavlja mnogo više od Uber vožnji ili dostave hrane. Ona je promjena paradigme u ekonomskoj logici rada, oblikujući način na koji pojedinci zarađuju, kako vlade regulišu i kako društva redefinišu sam pojam rada.

Definisanje nedefinisanog

Jedna od najvećih složenosti honorarne ekonomije leži u njenoj samoj definiciji. Za razliku od tradicionalnih kategorija rada, ne postoji jedinstven, univerzalno prihvaćen standard. U Sjedinjenim Američkim Državama, Zavod za statistiku rada govori o povremenim radnicima i nezavisnim ugovaračima. Federalne rezerve koriste širi pojam “honorarne aktivnosti”, što uključuje sve, od prodaje ličnih predmeta putem interneta do pružanja usluga prevoza na zahtjev. U međuvremenu, Pew Research sužava svoj fokus na radnike koji zarađuju putem digitalnih platformi. Evropa također odražava ovu fragmentaciju. Eurostat u svojoj statistici ubraja svakoga ko je radio makar jedan sat na platformi tokom protekle godine, dok Evropski parlament procjenjuje da su deseci miliona uključeni u digitalne radne platforme.

Ova definicijska nejasnoća je važna. U zavisnosti od toga ko vodi evidenciju, honorarna ekonomija u SAD-u može biti nišna aktivnost od sedam posto ili gotovo mainstream fenomen od 20 posto. U Evropi, ona može predstavljati tri posto radne snage, ili skoro 43 miliona ljudi do 2025. godine. Za kreatore politika, investitore i preduzeća, ove razlike stvaraju analitički haos: da li svjedočimo marginalnom trendu dodatnih poslova ili ranim fazama sistemske preobrazbe tržišta rada?

Dvoličnost honorarnog rada

Honorarna ekonomija u suštini nudi dvije suprotstavljene stvarnosti: autonomiju i nesigurnost. S jedne strane, privlačnost je očigledna. Honorarni rad pruža neusporedivu fleksibilnost. Radnici sami određuju raspored, biraju klijente i odlučuju koliko vremena će posvetiti. Za roditelje, studente ili one koji balansiraju više uloga, ova prilagodljivost je neprocjenjiva. Ona također podstiče preduzetnički duh, omogućavajući pojedincima da unovče neiskorištenu imovinu, bilo da se radi o automobilu, vještini ili samom vremenu.

Ali ta sloboda često prikriva nestabilnost. Prihod je nepredvidiv, beneficije su rijetke, a porezi u potpunosti padaju na pojedinca. Istraživanje Federalnih rezervi pokazalo je da radnici angažovani putem platformi u okviru honorarne ekonomije dosljedno izvještavaju o nižem finansijskom blagostanju i smanjenim ušteđevinama u poređenju s tradicionalno zaposlenim kolegama. Globalni podaci to potvrđuju: samo 60 posto radnika na platformama ima zdravstveno osiguranje, a tek 35 posto njih doprinosi penzionom fondu. Još neprimjetnije je to što obećanje autonomije često skriva algoritamsku kontrolu. Platforme određuju raspodjelu zadataka, digitalno nadgledaju učinak i nameću usklađenost putem suspenzije računa. U stvarnosti, radnici možda uživaju u iluziji slobode, dok njima zapravo upravlja nevidljivi kod.

Makroimplikacije: Mač sa dvije oštrice

Iz perspektive države i tržišta, honorarna ekonomija donosi i izuzetne koristi i ozbiljne rizike. Pozitivna strana se ogleda u njenoj ulozi sigurnosnog ventila tokom ekonomskih padova, jer nudi dodatni izvor prihoda i ublažava šokove nezaposlenosti. Ona poboljšava tržišnu efikasnost spajajući ponudu i potražnju u stvarnom vremenu, snižava cijene za potrošače i ubrzava isporuku usluga. Također otvara puteve ka mikropreduzetništvu, smanjujući prepreke pojedincima da pokrenu male biznise i povećava produktivnost.

Negativne strane su jednako izražene. Klasifikovanjem radnika kao nezavisnih ugovarača, platforme smanjuju doprinose sistemima socijalne sigurnosti, poput osiguranja za nezaposlene i penzionih fondova, čime se podriva njihova dugoročna stabilnost. Poreski sistemi se teško prilagođavaju fragmentiranim izvorima prihoda, stvarajući praznine u usklađenosti i gubitke u prihodima. A bez zaštite ili pregovaračke moći, honorarni radnici rizikuju da još dublje skliznu u finansijsku krhkost, dok platforme i investitori prisvajaju nesrazmjerno veliku vrijednost. Rezultat je paradoks: honorarna ekonomija potiče rast, inovacije i efikasnost, ali istovremeno podriva same strukture koje stabilizuju društvo.

Različiti globalni modeli

Regulatorni odgovori Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije postali su eksperimenti u oblikovanju budućnosti honorarnog rada. Američki pristup je fragmentiran i vođen sudskim procesima. Kalifornijski zakon AB5 pokušao je prisiliti na prekvalifikaciju honorarnih radnika u zaposlene, ali se suočio sa žestokim pravnim otporom i izuzecima. New York je zauzeo blaži put sa zakonom Freelance Isn’t Free (Freelance posao nije besplatan), fokusirajući se na zaštitu plaćanja umjesto na radni status. Savezna država Massachusetts je eksperimentisala sa omogućavanjem vozačima prevoznih aplikacija da se sindikalno udružuju, bez potpune promjene njihove klasifikacije. Na saveznom nivou, prijedlozi poput zakona Helping Gig Economy Workers (Pomoć honorarnim radnicima) pokušavaju stvoriti “sigurne zone” u kojima platforme mogu nuditi ograničene beneficije, a da pritom ne pokrenu punu prekvalifikaciju u zaposlene. Rezultat je šarenilo pravila, tužbi i političkih rasprava, koje ostavljaju kompanije, radnike i regulatore zarobljene u trajnoj borbi za prevlast.

Nasuprot tome, Evropa slijedi ujednačeniji put. Direktiva o radu na platformama, usvojena 2024., uvodi osporivu pretpostavku zaposlenja. Ako platforme vrše određene oblike kontrole: određuju nadnice, elektronski nadgledaju rad ili ograničavaju raspored, radnici na toj platformi se smatraju zaposlenim, osim ako se ne dokaže suprotno. Osim toga, direktiva uvodi pionirske mehanizme algoritamske transparentnosti, zahtijevajući objašnjenja o tome kako platforme raspodjeljuju zadatke, određuju zaradu i sprovode disciplinske mjere. Ljudski nadzor je obavezan kod značajnih automatizovanih odluka. Kolektivna pregovaračka prava također su ojačana, što označava pomak ka osnaživanju radnika u digitalnom dobu. Dok SAD preferira decentralizovane pravne bitke, EU ulaže u centraliziranu zakonodavnu vlast. Ishodi ovih eksperimenata oblikovat će globalnu politiku rada u decenijama koje dolaze.

Šta honorarni rad zaista predstavlja

Iza statistika i političkih rasprava, honorarna ekonomija predstavlja dublju transformaciju: brisanje granica između rada, tehnologije i preduzetništva. Za radnike, ona znači pomak od karijera ka zadacima, od stabilnosti ka prilagodljivosti, od poslodavaca ka platformama. Za preduzeća, ona donosi efikasnost troškova i fleksibilnost, ali ih istovremeno izlaže reputacionom i regulatornom riziku. Za društva, ona dovodi u pitanje same temelje društvenog ugovora, postavljajući pitanje da li zaštite treba vezivati za tradicionalna radna mjesta ili za same ljude, bez obzira na to kako rade.

Honorarna ekonomija ne zamjenjuje u potpunosti tradicionalnu radnu snagu. Umjesto toga, ona je nadopunjuje, često služeći kao dodatni izvor prihoda, a ne kao puno radno vrijeme. Ipak, njen utjecaj je nesrazmjerno velik, prisiljavajući političare, investitore i korporacije da se suoče s teškim pitanjima o budućnosti rada.

Pogled u budućnost: Hibridna rješenja

Ako honorarna ekonomija išta dokazuje, to je da binarna klasifikacija zaposlenik naspram ugovarača više nije toliko relevantna. Održivoj budućnosti potrebna su hibridna rješenja. Sistemi prenosivih beneficija mogli bi osigurati da zdravstveno osiguranje, doprinosi za penziju i plaćeni odmor budu vezani za pojedince, a ne za poslodavce. Transparentni algoritmi mogli bi tretirati radnike kao dionike, a ne samo kao podatke, osiguravajući odgovornost u automatizovanim odlukama. Treća pravna kategorija, neka između ugovarača i zaposlenog, mogla bi pružiti osnovne zaštite, a da se pritom ne uguši inovacija.

Pravi izazov nije ukidanje honorarne ekonomije, već njeno odgovorno preoblikovanje. Ako se pravilno sprovede, honorarni model može kombinovati fleksibilnost sa sigurnošću, efikasnost s pravednošću i inovaciju sa inkluzivnošću.

Određujuća snaga u budućnosti rada

Honorarna ekonomija više nije sporedna priča u ekonomskoj logici rada; ona je definicija narativa 21. stoljeća. Ona je simbol prilika i podjela našeg digitalnog doba: fleksibilnost uparena s krhkošću, inovaciju ublaženu nejednakošću. Ono što ona u konačnici predstavlja je ogledalo: odraz toga kako društva cijene rad, kako države upravljaju rizicima i kako tehnologija redefiniše ljudsku djelatnost. Za radnike, preduzeća i vlade, honorarna ekonomija nije samo o vožnjama, dostavi ili freelance zadacima. Ona se tiče same budućnosti rada i pitanja hoće li ta budućnost biti u znaku osnaživanja ili nesigurnosti.

(Forbes BiH/DEPO PORTAL/ad)