Tri decenije nakon što su njihovi očevi, braća, muževi i sinovi ubijeni u najsmrtonosnijem događaju u historiji moderne Europe, žene koje su preživjele srebrenički masakr pronalaze određenu utjehu u tome što su uspjele ekshumirati svoje voljene iz brojnih masovnih grobnica i pokopati ih pojedinačno u Memorijalnom centru u Potočarima, navodi se u tekstu koji je objavila agencija Associated Press (AP), a prenijeli brojni svjetski mediji.

Žene koje su govorile za AP navele su da život u blizini grobova ne podsjeća samo na tragediju, već i na njihovu ljubav i upornost u potrazi za pravdom zarad onih koje su izgubile, prenosi N1.

- Našla sam mir ovdje, u blizini svojih najmilijih - rekla je za AP Fadila Efendić, 74, koja se vratila u svoju porodičnu kuću 2002. godine, sedam godina nakon što je protjerana iz Srebrenice i svjedočila odvođenju svog muža i sina na ubijanje.

U tekstu, koji prenijeli Washington Post, ABC News i Independent se zatim opisuje šta se desilo tog 11. jula 1995. godine, te se ističe da su počinioci genocida pokušali izbrisati dokaze o zločinu, zakopavajući tijela u masovne grobnice, te kasnije i u sekundarne masovne grobnice.

Majke su godinama tragale za posmrtnim ostacima svojih najmilijih.

Efendić i druge žene poput nje nikad nisu odustale u potrazi za svojim najmilijim.

- Kod kuće, često, posebno u sumrak, zamišljam da su još uvijek tu, da su otišli na posao i da će se vratiti - rekla je Efendić. "Ta ideja, da će se vratiti, da sam blizu njih, to je ono što me drži".

"Nismo dozvolile da budu zaboravljeni"

Do danas je skoro 90% onih koji su nestali u genocidu identificirano kroz posmrtne ostatke ekshumirane iz stotina masovnih grobnica rasutih oko Srebrenice i dijela Istočne BiH. Dijelovi tijela se i dalje pronalaze u jamama i identificiraju putem DNK analize.

Do sada su posmrtni ostaci više od 6.700 ljudi – uključujući muža i sina Fadile Efendić – pronađeni u nekoliko različitih masovnih grobnica i ponovo sahranjeni na memorijalnom groblju koje je inaugurirano u Srebrenici 2003. godine, na uporno insistiranje stanovnica Srebrenice.

- Ispisale smo historiju na bijelim mermernim nišanima i to je naš uspjeh - rekla je Kada Hotić, koja je izgubila muža, sina i još 56 muških članova rodbine u masakru. "Uprkos tome što nam srce zadrhti kad pričamo o svojim sinovima, muževima, braći, svom narodu, svom gradu — nismo dozvolile da oni budu zaboravljeni".

Dva suda Ujedinjenih nacija su masakr u Srebrenici proglasili genocidom.

Desetine srebreničkih žena svjedočile su pred UN-ovim tribunalom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, pomažući da se skoro 50 ratnih zvaničnika bosanskih Srba pošalje iza rešetaka, sa ukupno izrečenih više od 700 godina zatvora.

Gubitak koji nikada ne prolazi

Nakon decenija borbe da se istina o Srebrenici očuva, žene danas provode dane sjećajući se uspomena svojih života tokom rata, zamišljajući kakav bi danas bio svijet sa njihovim najmilijim.

Šehida Abdurahmanović, koja je izgubila brojne muške članove porodice u genocidu, uključujući muža i brata, često gleda u nekoliko porodičnih fotografija, dvije rukom pisane poruke od muža i neke lične dokumente koje je uspjela ponijeti sa sobom 1995. godine.

- Stavim ih na sto da osvježim sjećanja, da oživim ono što sam nekada imala. Od 1995. godine, borimo se s onim što smo preživjele i nikada, ni jedan jedini dan, ne možemo biti istinski opuštene.

Šuhru Malić, 90, koja je izgubila dva sina i još 30 muških članova rodbine također progone sjećanja.

- Nije mala stvar roditi djecu, odgojiti ih, vidjeti ih kako se žene i grade sebi kuću, i onda, baš kad se osamostale, da ih izgubiš, da ih više nema i da ne možeš ništa učiniti - rekla je Malić.

Ljeta u Srebrenici su teška, posebno kako se približava 11. juli, godišnjica dana kada su započela ubistva, 1995. godine.

Mejra Đogaz tvrdi da je "nekad bila sretna majka" trojice sinova, a sada: "Pogledam oko sebe i potpuno sam sama, nemam nikoga".

- Ne prođe nijedna noć ni dan, a da se ne probudim u dva ili tri ujutro i počnem razmišljati o tome kako su umrli - rekla je.

Ovako se osjeća i Ajša Omerović. Njen muž, dva sina i još 42 muških članova rodbine ubijeni su u masakru. Sama je. No kaže da često čuje korake svoje djece i zamišlja ih kako ulaze u sobu.

- Čekam da se vrata otvore; znam da se neće otvoriti, ali ipak čekam.

(N1/DEPO PORTAL/au)