Piše: Adnan UČAMBARLIĆ
Vampir, lampir ili vukodlak je mrtvac, u kojeg je sedam ili 40 dana poslije smrti unišao zli duh, pa ga oživio, da može u gluho doba izlaziti iz groba, daviti po svojoj kući i po svom selu ljude i stoku i piti njihovu krv. Nalik je na čovjeka bez kostiju, naduven kao mješina, pun krvi, čupav i runjav, velikih očiju i nokata; odjeven u ukopne haljine, preko ramena nosi u mezar položeni pokrov (komad bijelog beza).
U Bosanskoj Posavini kažu, da ima mačje ili kozije oči; zato i krije uvijek oči, kad se sastane sa čovjekom. Pored oblika čovjeka može još imati svakojaki oblik, jer se može pretvarati u svašta, kao u mačku, pseto, prase, vola, konja, miša itd.Iz mezara izlazi poput miša; i rupa u grobu mu nije veća od mišije. Ali izvan mezara bude velik i strašan, te viče različitim glasovima. Bavi se u gluho doba po greblju i oko greblja.
Kad vampir obilazi kuću, čini se, kao da sita oko kuće siju. Često ponese sa sobom iz svog mezara zemlje, pa je dade kome u kući, da primiriše i kihne. Ako se tom čeljadetu rekne "zdrav" kad kihne, onda se neće povampiriti; ako ne, onda hoće.O vampirovom noćnom uznemiravanju oko kuće i po kućama ima dosta predanja, ovo je jedno od njih: nedaleko Prijedora imade muslimansko groblje. Blizu mezarja stoji jedna pravoslavna kuća. Kad se navratio u tu kuću neki đak, pripovijedala mu je domaćica ovo: "Već nekoliko noći uznemiruje nas iz mezarluka vampir. U gluho doba noći baca se kamenjem na kuću tako jako, da sve pucaju daske na krovu. Pretprošle noći izađoh napolje da vidim, ko se baca - ali čim izađoh zavlada potpuna tišina i ne vidjeh nigdje nikoga. Dok uđoh u kuću, a eno ti opet tutnji i odvaljuje daske. Tako sve do zore. Tada odem na groblje, pogledam sve grobove, pa opazi u jednog otvorenu rupicu. Ja povalim povelik kamen na tu rupu - ali sve uzalud, jer prošle se noći opet vampir bacao na kuću".
U Bosni vampir se nazivao lampir, lapir, lampijer, vukodlak ili vukozlačina.
Lampiri su mrtvaci koji se dižu iz svojih grobova i vode strašan noćni život. Nalaze se na samotnim mjestima, mezarjima, potocima i raskršćima. Naziv lampir dolazi od narodnog vjerovanja kako iz mezara osobe koja se povampirila, kroz malu rupicu na zemlji, izleti leptir tojest lepir, kako se to kaže u kolokvijalnog govoru.
Kod Bošnjaka, kako u BiH tako i u Sandžaku, najrašireniji naziv za vampira je lampir. Prema etimologiji naziv lampir potječe od narodnog naziva za leptira – lepir, lampijer, što potvrđuje bosansko vjerovanje kako vampir izlazi iz mezara kroz malenu rupu na zemlji u obliku leptira. U Srbiji i Crnoj Gori lampir se najčešće naziva ukolak, zbog čega ponegdje u Bosni i Hercegovini susrećemo i naziv vukodlak, mada on nema stvarnu povezanost sa lampirom.
Kako se postaje vampir
Ima više razloga zašto se neko povampiri (polampiri) a najpoznatiji je onaj “ako mejita preskoči mačka. Zato se kućna mačka obavezno i danas zatvara negdje dok ne prođe dženaza. Drugi razlozi nastanka vampira jesu incesi i drugi teški grijesi zbog koji duša nema kud na onaj svijet”.
Ljudi koji se povampire uzimaju oblik pune mješine te ulaze u kuću svoje rodbine ili nečiju drugu i budu u njima dok prvi pijetlovi ne zapjevaju. “Takav slučaj desio se prije tri, četiri decenije u Velikoj Kladuši Đuli B. kada joj je u bolesti muž umro, vrlo mlad. Iza njega je ostala sama sa troje male djece i svekrvom u kući. Po njenom kazivanju on je poslije pokopa, nakon nekoliko dana, dolazio svako veče u njenu sobu. Vidjela ga je, no, nikada nije pričala šta se događalo prilikom tih susreta. U strahu povjerivši se svekrvi bojeći se muža-mrtvaca ona joj da savjet da na četiri strane kuće stavi po glogovu šibu. Poslije toga povampireni muž nije više dolazio”.
Među bosanskim narodom preovladava animističko mišljenje da je lampir “odmetnuti duh” čovjeka koji je umro, odnosno da je njegov duh na misteriozan način poprimio toliku moć da i bez duše može na određeno vrijeme oživiti mrtvo tijelo.
“Narodna mudrost tvrdi da je duh predstavnik boga zla a duša, čista i sveta, zastupa boga dobra u nama. Dok duh ima mogućnost da uglavnom noću, dok čovjek spava, iziđe iz tijela i putuje svijetom ali i izvodi neke čudne, često i loše stvari, i dovodi nas u razna iskušenja, duša je čvrsto fiksirana za ljudsko tijelo i nema mogućnost izlaska iz njega sve dok ne nastupi smrt.“ (Duša i smrt u bosanskoj tradiciji, R.Esmerović)
Lampiri su vrlo socijalno osvješteni. Oni se znaju vraćati u svoju kuću, voditi ljubav sa supružnicima ili uznemiravati susjede bacanjem kamenja na njihove krovove. “Ni poslovanje im nije strano, naime, neki lampir, rodom iz Hercegovine, imao je svoj dućan u Sarajevu, gdje je prodavao svake robe na aršin, pa kad su ga proboli u rodnom mjestu, na silu su razlomili dućan, al' u dućanu nije bilo ništa do paučine i smeta. Kada ljudi doznaju, da se kogod u selu povampirio, onda ti donesu mnogo drva i nalože vatru na grobu onoga mrtvaca, pa ti zaoštre glogov kolac, da bi proboli u trbuh onoga mrtvaca. Kad je gotov jak kolac, onda će ti maljevima te udri, da ga ugone u mezar”.
U opisima postupanja prema lampiru kod Bošnjaka nemoguće je ne primjetiti skoro identičan odnos prema duši i mrtvacu kakav imaju, prema bosanskoj mitologiji, meleci Azrail i Džibrail:
- Ovakvo shvatanje potvrđuje vjerovanje da kad se mejit sahrani njemu u kabur dolaze meleci sudije Azrail i Džibrail. Oni ispituju mrtvaca o dobrim djelima i grijehovima, pa ukoliko je griješan udaraju ga i utuku u zemlju. Narod kazuje kako ga oni mogu utući i utjerati u zemlju do 77 metara dubine. U nekim dijelovima Bosne i Hercegovine vjeruju da je za mejita najgori mogući scenario da bude zakopan u zemlju uoči utorka i subote, jer tada će ga obavezno posjetiti strašni džini zvani suhaladžije, koji mejita tuku i udaraju u mezaru sve dok mu ne smrve sve kosti.
Paljenje vatre na mezaru očito je aludiranje na vatru džehenema koja prožima duše zlih i griješnih ljudi. Njome se mrtvac želi uplašiti, štoviše, zadati mu smrtni strah kako bi duh pobjegao iz tijela, koje će se onda probadanjem u stomak osakatiti i učiniti neupotrebljivim za korištenje.
Lampiri znaju biti vrlo agresivni. Prema dokumentiranom slučaju Ahmed Ramov Mujović iz Crne Gore potukao se sa ovim natprirodnim bićem. Vraćajući se jedno predvečerje sa oranja „nešto mu zaustavi volove i ne da mu naprijed“. Videći to on povikne: „Molim te, ako si ukolak, ali šejtan, ali čovjek, ukloni se, eto ti vjera e ću ti opet doć“. Zatim dođe kući, prinese sablju, uze dvije kubure i velju pušku, pa se vrati i stade vikati: „Kamo si oni što si me čeka?“ na to se pojavi ukolak. Tukli su se dok se ne začuše prvi pijetlovi. Sutradan Ahmed opet dođe na to mjesto i nađe da je to bio lampir. On pođe za tragom krvi i dođe u baštu Puranovića. Tu su ga našli u mezaru, te su ga izgorjeli klakom neugašenom i naboli crnim trnom.
Ko su vampiri
U Hercegovini su vukodlaci “oni zli ljudi koji su amo, na ovom svijetu zlo činili i jadili, a nijesu se ni pri smrti ispoviđeli i pokajali. Taki dok umru postanu vukodlaci te obnoć ustaju iz svojih grobova noseći svoje bijele pokrove preko vrata niza se i vuče se za njima nekakvo gvožđe na verigama te zveči. Oni iđu po kućama, te lupaju vratima i sudovima, gnjave ljude i piju im krv. Oni trče i po poljima revući kao magarci i ričući kao volovi, te tako plaše ljude i konje. Njihove se duše ne mogu u njih povratiti, no u njih ulegu đavoli, te ih nose na sebi dok se već obazna ko su”.
Iako ljudi mogu postati vampiri još za života, po pravilu to ipak postaju nakon smrti. Još je Vuk S. Karadžić navodio kako u mrtvaca “poslije smrti četrdeset dana uđe nekakav đavolski duh i oživi ga. U BiH, navodi Ivan Zovko se smatralo da “do četrdeset dana ne može vukodlak postati…”
Vrijedi spomenuti i vjerovanje bh. muslimana (iz “Život i običaji muslimana” A. Hangija) “da pravednici noću ustaju iz svojih grobova i da se mole Bogu. Zato muslimani ostavljaju u turbetima vode u ibricima i peškire da se mogu oprati i posle avdesta ruke otrti. Neki turbetari (čuvari turbeta) pripovijedaju sasvim ozbiljno da su već više puta vidjeli kako je pod u turbetu bio vodom poliven, a peškir, kojim je ‘dobri’ (pravedni) iza avdesta ruke tro, mokar”.
U Kolima “svijet veli da vukodlak izgleda baš kao mješina, pa kad ide sve se valja, a iz nje sipa vatra. Neki opet tamo kažu da se vukodlak stvori uprav onakav kakav je bio živ, a neki opet da izgleda kao mačka”. U nekadašnjim kotarima Nevesinja i Gacka tijelo je u vampira crno, “više nalik na naduvenu mješinu nego li na tijelo čovjeka, a pokriveno je dlakom nalik na vučiju, te se po tome i zove vukodlak.
Po nekim podacima, vampiri se i skupljaju. Ivan Zovko je zabilježio da “vukodlaci imaju svoj skup” na brdu Neumu i da se inače nigdje ne mogu sastati. “Od 12 ih se više ne može sabrati”. Skupljaju se “svakog petka večeri, ali ne uvijek jedni te isti”, već jednog petkka jedni, drugog petka drugi i tako redom, “dok se svi ne izmijenu, pa opet iznova ne zarede”.
U BiH se smatra da vampirom može postati “i staro i mlado, muško i žensko”, ali da se ipak obično povampire samo odrasli ljudi. Oko Nevesinja i Gacka smatra se da su ženski vampiri mnogo rjeđi, “jer ženskpo nema toliko prilike da se mješa u diobu zemlje te da na krivoj duši otima tuđe”.
U nekim krajevima se smatra da su vampiri pomrli griješnici, čije duše ne idu direktno na drugi svijet, već ostaju u svojim tijelima i grobovima te se kreću svijetom i čine zlo. Vampiri se “zao čovjek komu zemlja ne da u se, nego ga mrtva izbaci. Ovakav mrtvac dolazi po noći svojoj kući i kućama istog sela ili varoši u onom istom odelu u kom ga položiše u grob”.
U Žepču se smatra da čovjek koji je na ovom svijetu mnogo griješio, ne može u zemlji istruhnuti te postaje vampir. U Kolima se povampirila jedna žena koja je bila “pogana jezika i rđava da Bog lijepi sačuva: progonila snahe, ružila, grdila, psovala, post se ne zna, šta nije radila”.
U nekim krajevima, da se mrtvac ne bi povampirio, ne sme se ništa dodavati niti prebacivati preko njega. Negdje čak niko ne smije proći ni pored glave mrtvaca, već se prolazi ispod njegovih nogu. “Jedino janje i ovca ne mogu nauditi mrcu”, kažu u Foči.
Ne dozvoljava se ni da mačka pređe preko razboja na kojem je namješteno tkanje, jer se smatra da će se onaj ko obuće tu satkanu košulju - povampiriti. U okolici Sarajeva ne valja ni “da mačka pređe preko osnutka, jer će se povampiriti onaj koji umre u košulji od tog osnutka otkanoj i načinjenoj”.
Hercegovci vjeruju “kad čovjek da ženom koja ima krv ili kojoj nije po porođaju izišlo 40 dana legne, onda ono dijete koje se rodi kad umre postane vukodlak”. Vampiri se i dobar čovjek kojeg prati neka kletva.
Kad uveče u kuću uleti onaj veliki brkati leptir znači da će se, ako koje od naroda te kuće, skoro umre, povampiriti ili da će ko u toj kući ili u bližem rodu naskoro umrijeti i povampiriti - govorilo se u Žepču te, da se umrli ne bi povampirio, leptir se morao uhvatiti i spržiti. Dalje su smatrali da čovjek rođen u incestu postaje vukodlak.
U Brčkom se nad mrtvacem nije smjelo plakati tako da ga suze poliju, jer bi se povampirio.
U Vlasenici kad ko hoće kome da učini da mu se kuća trese ili da mu se u njoj jave pričini koji plaše, valja kad onaj gradi kuću da ode u gluho doba na groblje, pa sa jednog groba da uzme malo zemlje, da je saspe u rupu probušenu svrdlom u prosjeku ili u gredi na tavanu kuće, pa klinom dobro rupu zatvori. Mrtvac sa čijeg je groba zemlja uzeta, svaku noć bi, u ono doba kad je zemlja odnesena, dolazio u onu kuću, po njoj bi hodao, lupao ili kućom tresao da uzme i odnese onu zemlju.
Vampir se može provući i kroz najmanju rupicu te ne pomaže zatvarati vrata.
Jako je rašireno mišljenje da vampir dolazi svojoj živoj ženi te spava s njom. U Hercegovini “vukodlak ide samo oko svoje kuće i zalazi u sobu gdje mu žena spava. Neće joj učiniti ništa nego je samo sili”. U Bosni kažu “ako se čovjek povampirio prije smrti svoje žene, onda joj obnoć dolazi. Ovakva žena počne se od toga sušiti, a dijete rođeno s vampirom nema kostiju i ne živi dugo”. U nekim krajevima za takvu djecu kažu da su crna kao ugalj, jako smrde i ne rastu im zubi.
U BiH se, također, vjeruje da vampir “često ponese iz svog groba zemlje, pa je dade komu u svojoj kući da primiriše i kihne. Ako se tomu čeljadetu kad kihne rekne: Zdrav! Onda se neće povampiriti, ako ne, onda hoće”.
Po jednom podatku iz 1865. godine vukodlak u vidu čovjeka hoda tamo-amo obnoć i svijet plaši, ali ne može više od 40 dana živjeti te se vraća u svoj grob. U Žepču “vukodlak, vele, hoda 40 dana po selu u gluho doba noći i dolazi u svoju kuću, obilazi po njoj, osobito po tavanu, te štropota posuđem da ga sva kućna čeljad čuti mogu”.
U Hercegovini, priča Janićije Pamučina, “najviše se vukodlaci pokažu kad postane bostan (lubenice i dinje), grožđe i kukuruz, pa oni lupežio koji kradu uzmu obnoć bijele košulje te ih obuku svrh haljina, zaviju glave bijelim i objese postav niza se, sve kao što je obično kad se mrtvi kopaju. Još privežu po kakvo gvožđe pak pozvekuju, pa stanu bucati i rikati, rzati i revati i s tim poplaše pudare i poljare, te napadnu i pokradu po pune vreće. Vrlo slične podatke dobio sam iz sela Tupanara, u srezu vlaseničkom, o ‘hrsuzima’ koji oglase da se kakav starac povampirio, pa se noću javljaju odjeveni kao vampiri i viču da bi prepali svijet”.
U Slivlju, u Hercegovini, umre neki čovjek. “Osta mu žena mlada, te ti se ona s nekim u selu zaašikova dok joj upleha dijete. Kad se grijeh pokaza, ona ni pet ni šest no da joj čovjek noćno dolazi kao vukodlak. Uzbuni se selo pa poruče po popa da gone i bodu vukodlaka. Pop dođe, uze ženu na ispovijed, te ti ona pred celijem narodom prizna da je s drugijem grijeh imala”. Sličan događaj predmet je jedne pripovijetke Vuka Vrčevića “po narodnom pripovijedanju oko polovine 18. vijeka, u Banjane, u Hercegovini”.
O vampirima u Sarajevu je 1904. godine pisala Milena Mrazović u svojoj knjizi “Bosanske narodne bajke”. Nikola T. Kašiković također je zabilježio priču “Lampir” - crtu iz bosanskog života od N. T. K. Sarajlije. Svetozar Ćorović je zabilježio crticu iz mostarskog Blata - “Vukodlak”.
Kako se riješiti vampira
Živi se, u suštini, staraju da se osiguraju od mrtvih i onemoguće njihove posjete. Ovaj strah doveo je razvijanja niza pogrebnih običaja na ovim prostorima za koje se baš i ne može reći da su nježni. U pokušajima da obezbijede sebe, živi ne pokazuju mnogo obzira. “Prema glaci i oca po glavi”.
Evo samo nekih od tih običaja. Na groblje, prilikom pogreba, ide se jednim putem, a vraća drugim: cilj je da se pokojnikova duša, ukoliko bi htjela da se vrati, zbuni. Premještanje stvari po kući, promjena odjeće, izvrtanje kape, puštanje kose i brade, i sl. Sve ima, po nekim naučnicima, isti cilj - da nas promijeni i prikrije, da nas pokojnikova duša ne bi mogla prepoznati.
Pokojniku su, u nekim našim krajevima, dok bi bio u kući, vezivali noge i ruke, simbolički ili materijalno - konopcem. I Lazar, Isusov prijatelj, u grob je spušten “vezan konopcima po rukama i nogama”...
Žene u Bosni, kada bi išle u kuću u kojoj je mrtvac, nosile bi sa sobom glogov trn, koji bi, po izlasku iz kuća, bacale. “Glogovina je utuk i protiv čume, pa onda protiv zmija; na nju se, kako vjeruju u Bosni, može uhvatiti i sam đavo.
Čini se da su naši narodi, zabijajući glogov kolac u vampira, imali namjeru, ne da ga ubiju, nego da ga vežu za grob i spriječe njegov izlazak. U južnoj Dalmaciji i Bosni, kada se pojavi vampir, “ljudi će mu grob otkopati, smjestiti ga potrbuške i pričvrstiti glogovim kocem o grob, da se ne može više iz groba podignuti” - pričao je Vid Vuletić-Vukasović.
Za razliku od gloga, koji je služio da vampira prikuje, spaljivanje je bilo tu da ga potpuno uništi. Običaj spaljivanja mrtvih je više nego poznat i raširen. I danas se mrtvi spaljuju u krematorijima, samo što postoji velika razlika između starinskog i modernog spaljivanja. Naime, moderno spaljivanje ima svoje praktične i higijenske, pa čak i sentimentalne razloge, dok je spaljivanje tijela u dalekoj prošlosti imalo samo jednu svrhu - a to je da se pokojnik ne bi vratio.
Ima i drugih sredstava koja je narod koristio da se mrtvi ne bi povampirili. U Hercegovini, “kad mrtvac leži u kući metnu mu malo zemlje i trave na prsi, pa ako se što preko njega i prebaci ili pređe, neće se povukodlačiti”. Bh. muslimani su smatrali da “ako mačka pređe preko mrtvaca, pa se istim putem vrati, da se onda mrtvac neće povukodlačiti”. Muslimani iz Petrovca “usade u pod, pred glavom mrtvaca, veliki nož da mu ne bi moglo ništa nauditi ako bi slučajno koja životinja prešla preko njega”.
U nekim mjestima, u Bosni, “da se umrli ne bi povampirio, metnu na njegovo mjesto, kad ga ponesu da ga ukopaju, tri zrna pšenice i malo vode”.
Krst je bio zaštita protiv svakog zla, pa tako i vampira. U Gacku, “da ne bi kome naudio vukodlak treba da nosi uza se trnov šiljak i krst od tisovine”.
Od vampira se štitilo i magičnim riječima. Ako bi se vampir približavao svojoj kući, ukućan koji bi ga prvi opazio, trebao bi mu reći “da ide u vodu ili u goru, a nipošto da ne ide u svijet, jer bi ga mogao potrti”. Kud ga ispratiš, tamo će i otići. Pošalji ga u vodu, on će se udaviti. Pošalji ga u goru, “pa ako naiđe na trnje on će se ubosti i spitiosati” (postati kao pihtije).
Vatra, također, štiti. “Od vampira se možeš odbraniti ako poneseš sa sobom razgorjelu glavnju, jer na glavnju vampir ne smije”. Naročito se boje bodljikavih i oštrih predmeta - “kad se čuje da se pojavljuje vampir meću se ma gdje u kuću bodlje od velike boce; vjeruje se da na tu kuću neće vampir”.
“Zapisa, hamajlija i drugijeh stvari, vampir se nimalo ne boji”.
Vampiri bježe i od vrana konja. “Nikakav pravi kiridžija koji mnogo hoda i putuje, a Bog mu je dao te može, neće na put bez jahalice (bilo konj bilo kobila) koja nije vranac. Po skupe pare ljudi nabavljaju i kupuju vrance, a ni za što drugo nego za to. Jer na dan hoda vukodlak bježi i neće ni blizu od vranca ni do vranca”.
Ubiti vampira nije baš lako, budući da ih, prije svega, treba pronaći i otkriti u kojem su grobu. U kojem se grobu krije vampir, često se da zaključiti po izgledu groba. Pazi se da li se neki “grob obronio ili je krst nakrivljen, i već takvi znaci ako se nađu, onda je tu vukodlak”. U Žepču, “kad neko umre ide se nakon 40 dana na njegov grob pa se gleda je li mu grob kod glave puko. Ako jeste vele da se povampirio”.
Vampirov grob se prepoznaje i po tome “što na njem imade rupa. Ako je nema, onda prospu oko svakog groba lug da tako u jutru vide iz kojeg je groba vampir u noći izišao”.
U nekadašnjim kotarima Nevesinja i Gacka, ako se ne zna u kome je grobu vampir, “onda treba, ako je muhamedanac, položiti na sred groblja Ćitab, a ako je hrišćanin Jevanđelje, te čitati. Na kome se greblju zatrese zemlja tu je vampir i tu treba kopati”.
U Gacku se pripovijeda kako je bio neki vukodlak u Avtovcu, “ali nijesu znali iz koga groba izlazi, te neki hodža na svakom grobu spusti i Ćitab i čini dovu, a kad je spustio Ćitab na grobu u kome je vukodlak, grob se zatrese i po tome su znali da je tu, te ga zbodu trnovijem koljem i bace na njega zapaljenu ljesu od suvog pruća”.
U okolici Višegrada se sastanu tri do četiri čovjeka “koji umiju ubijati vampire, pa zovnu i druge ljude da vide kako će ga ubiti. Kad opaze vampira na kravjem rogu ili na ovci, gađaju ga iz puške. Pogođeni vampir pretvori se u miša kojega treba spaliti na vatri”.
U najviše slučajeva, pri ubijanju vampira, glogov kolac prati i još neko drugo sredstvo. “Nekako pred okupaciju Bosne umrla je u selu Stupari neka Aćima, pa je noću dolazila svojoj kući. Zbog toga se skupe njeni seljani, otkopaju joj grob i nađu “gdje na jedno oko gleda”. Zatim uzmu glogov kolac i probodu je. Drugu se večer u Aćiminoj kući razbolilo čeljade koje je izjavilo da je Aćima opet u kuću došla i po kući hodala, ali da ništa nije govorila, a kad je pošla da je uzela tri glavice luka i sobom odnijela. Rod i komšije skupe se, otkopaju Aćimin grob i zbilja nađu je okrenutu na stranu, a kraj nje one tri glavice luka. Oni na njoj nalože veliku vatru, sprže ju i više nije dolazila”.
U Hercegovini, kad otkopaju grob u kojem je vampir, “uzmu veliku suvu kožu od bika junca, pa je provrte po srijedi, a zaoštre kolac od crnoga trna te ga kroz onu kožu probodu, i tada on jekne i raskrivi se kao volina. Kroz kožu ga bodu zato da ne bi onoga koji ga bode poškrapala krv, jer ako bi ga poškrapala ona krv postao bi i on vukodlak dok bi umro”.
U Posavini je postojao još jedan način da se ljudi trajno riješe vampira. “Ako vampir dolazi u kuću gledaju da ga zadrže dok pijetli ne zapjevaju. Ako ga toliko zadrže da zakasni u grob, on se onda još više naduje i od toga pukne”.
Vampir fukara se dokopao fotelje
Fascinantna je utemeljenost mitosa o vampirima kod balkanskih naroda. Slavenska mitologija prepuna je fantastičnih bića, ali vampiri su kategorija za sebe. A, kao što smo kroz čitavu ovu priču mogli primjetiti, ostavili su dubokog trag u balkanskoj, evropskoj i svjetskoj kulturnoj baštini.
Upravo je u periodu, prijelomnom za savremeno društvo i historiju čovječanstva uopće, vampir po prvi put dobio i lice. U stoljeću Američkog rata za nezavisnost i Francuske buržoaske revolucije očigledna je evolucija svijesti čovječanstva sa više aspekata, a strah je konačno dobio i lice.
Naravno da su i stoljećima ranije postojali raznorazni ljudski monstrumi, čiji su krvavi zločini ostali zapamćeni, ali tek nakon Francuske revolucije opada uticaj Vatikana - što dovodi do toga da se sve ono što je bilo božansko/demonsko prizemljilo i formiralo kao kontekst socijalne patologije.
Tako od stoljetnog determinizma vampirske pošasti kao spiritualnog zla i striktno demonskog entiteta, dolazimo do lika svakodnevnog čovjeka, stvorenja od krvi i mesa, zaposjednutog nečastivim duhom, a što je direktna posljedica opadanja religijske dogme. To je prelazak od “straha od mraka”, odnosno primarnog straha ka strahu od određene ličnosti i animalnih poriva koje ona ispoljava.
Također - svako doba ima svog vampira kojeg se narod plaši na ovaj ili na onaj način. A taj vampir je upravo onakav kakvog narod u tom trenutku treba i želi ga se bojati.
Tako je naš “vampir fukara, koja se promeće kako može”, s početka priče, očigledno revno radio na svojoj karijeri u ovih dvjestotinjak godina te se konačno dokopao fotelje - iz koje teško da ćemo ga istjerati.
Meho, Korkut i Pajo Tomić, tri brata po krvožednosti: Priča o najpoznatijim bosanskim vampirima
(DEPO PORTAL/au)