Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je kakav je odnos Hrvatske prema secesionističkim potezima predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika. Sagovornici su bili dva istoričara – Hrvoje Klasić iz Zagreba i Husnija Kamberović iz Sarajeva.
Bilo je riječi o tome da li je hrvatski premijer Andrej Plenković uticao na nedavnu odluku lidera bosanskohercegovačkih Hrvata Dragana Čovića da se distancira od Milorada Dodika sa kojim je dugo godina bio u savezu, zašto hrvatski predsjednik Zoran Milanović i dalje podržava Dodika i da li je glavni razlog dosadašnje saradnje hrvatskog rukovodstva sa Dodikom bilo očekivanje da im on može pomoći da ojačaju položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Razgovaralo se i o tome zašto nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma marta 1994, kojim je stavljena tačka na ratne sukobe između Hrvata i Bošnjaka i formirana Federacija kao zajednički entitet, nije došlo do približavanja dva naroda, da li je u istoriji bilo više perioda kada su Bošnjaci i Hrvati pomagali jedni drugima, nego perioda sukoba, kao i o tome koliko je važna uloga Hrvatske u očuvanju cjelovitosti i stabilnosti Bosne i Hercegovine u situaciji kada zvanični Beograd podržava Dodika i njegovu secesionističku politiku.
Omer Karabeg: Izgleda da je predsjednik bosanskohercegovačkog HDZ-a Dragan Čović poslije dužeg kolebanja odlučio da konačno raskine savez sa Miloradom Dodikom i okrene leđa njegovoj secesionističkoj politici. Koliko je na tu Čovićevu odluku uticao hrvatski premijer Plenković?
Hrvoje Klasić: Čini se da u posljednjih desetak godina, ako ne i više, Zagreb, odnosno hrvatski HDZ (Hrvatska demokratska zajednica), nema više onakav uticaj na bosanskohercegovački HDZ kao sto je to bilo devedesetih, pa možda i nešto nakon toga. Nedavno sam polu u šali rekao da je odnos HDZ-a prema Bosni i Hercegovini danas bitno drugačiji zbog toga što nakon dvadesetak godina u njegovom vrhu više nema ljudi koji su iz Hercegovine ili porijeklom iz Hercegovine. Svi glavni ljudi su iz središnje Hrvatske ili Dalmacije.
Mislim da na odnos Čovića prema Miloradu Dodiku prije svega treba gledati kao na nastavak jedne neprincipijelne koalicije. Kada se procijeni da bi se moglo imati koristi, tada se pravi koalicija koliko god ona izgledala nelogična, a kada se procijeni da bi takva koalicija mogla donijeti samo štete, onda se iz nje izlazi.
Husnija Kamberovć: Ne znamo sve detalje razgovora između Čovića i Plenkovića, pa o tome možemo samo nagađati. Ali ja mislim da je Čović u velikoj mjeri autonoman i da Plenković na njega nema nekog velikog uticaja. Vjerujem da od svih političara u Bosni i Hercegovini Čović svoje odluke najviše autonomno donosi.
Inače, bio bih prilično oprezan kad je riječ o tvrdnji da je Čović raskinuo savez sa Dodikom zato što je Čović vrlo oprezan i mudar političar. Čini mi se da je njegov savez sa Dodikom, rekao bih više sa Dodikovom politikom nego osobno sa Dodikom, čvrst, taj savez ima svoju istoriju i nisam siguran da se tako lako raskida. Vidimo da je Čović razgovarao sa opozicijom iz Republike Srpske, ali još uvijek nije dopustio Bojani Krišto, predsjedavajućoj Vijeća ministara, da Vukanovića, jednog od lidera te opozicije, predloži za ministra sigurnosti.
Rekao bih da kalkulira i to vrlo vješto. Vjerujem mu kada kaže da želi stabilnost i sigurnost u BIH i kada poziva na poštovanje institucija i zakona, ali čini mi se da još uvijek nema direktnog i jasnog odvajanja od politike koju vodi Milorad Dodik. Ostavlja otvorena vrata svima za moguću suradnju. Čak i Dodik još uvijek računa na Čovićevu pragmatičnost.
Omer Karabeg: Ali na osnovu Dodikovih reakcija čini se da je on svjestan da ga Čović polako pušta niz vodu.
Husnija Kamberović: Ali nisam siguran da ga je posve pustio.
Hrvoje Klasić: Često se van Bosne i Hercegovine govori da bi, kada bi nestao Dodik, nestala i politika koju on zastupa. Naravno da u ovom trenutku nitko živ ne računa na nekakvo savezništvo i blistavu budućnost u koaliciji sa Miloradom Dodikom jer to bi bilo, kako se narodski kaže, kao da 1945. odlazite u četnike. Tako da u tom smislu Čović sigurno više ne računa na Dodika. Ali ja ne bih isključio da računa na koaliciju ili na savezništvo sa onima koji ostaju iza Dodika, a koji nisu u ovom trenutku opozicija Dodiku.
Plenković i Dodik
Omer Karabeg: Čini mi se da je Plenković na početku krize davao dosta neodređene izjave, da nije direktno osuđivao Dodikove secesionističke poteze. Mislite li da je tu bilo nekih kalkulacija?
Hrvoje Klasić: Kada je stigla vijest da je Dodik osuđen, Plenković je reagirao nekako uvijeno u celofan. Rekao je da presuda još uvijek nije pravomoćna i da treba pričekati pravomoćnu presudu. To je principijelno uredu. Odgovoran političar ne smije donositi odluke o nekome na temelju nepravomoćne presude iako je Plenković mogao biti konkretniji o samim optužbama.
Međutim, treba biti iskren i reći da zadnjih godina od strane Plenkovića i od hrvatskog državnog vrha nikad nisu dolazile poruke koje bi se mogle čitati kao podrška Dodikovom separatizmu i secesionizmu. Dodika se uvijek iz Zagreba kritiziralo kada bi spominjao četništvo, povećavao broj stradalih u Jasenovcu ili govorio o Oluji.
U javnom mnjenju u Hrvatskoj doista ne postoji raspoloženje koje bi išlo na ruku Miloradu Dodiku. Ne znam nikoga u Hrvatskoj - niti birača HDZ-a, SDP-a (Socijaldemokratska partija) ili bilo koje druge stranke – tko o Miloradu Dodiku misli išta pozitivno. To ne misle niti Plenković, niti bilo tko u vrhu HDZ-a, ali se očito čuvaju nekih snažnijih izraza dok je stvar još uvijek na sudu.
Nastavak razgovora čitajte ovdje.
(DEPO PORTAL/ad)