Deset je godina prošlo otkako je Amerikanka Amanda Knox (37), odlukom Vrhovnog kasacijskog suda Italije, postala slobodna žena. Sud je poništio presudu iz 2013. godine, s ponovljenog suđenja za ubojstvo britanske studentice Meredith Kercher koje se dogodilo 2. studenog 2007. godine u Perugii.

Knox, koja je pronašla mrtvu cimericu, uporno je govorila da je nevina, da je izjavu o umiješanosti u zločin dala pod pritiskom, nakon 52 sata ispitivanja, zastrašivanja i bez odvjetnika. U prosincu 2009. godine osuđena je na 26 godina zatvora, a njezin dečko, Talijan Raffaele Sollecito, na 25 godina. Treći optuženi u ovom slučaju, Rudy Guede, kojem je odvojeno suđeno za okrutno ubojstvo i seksualni napad, dobio je 30 godina zatvora, odležao je 13 i danas živi u Rimu, piše Slobodna Dalmacija.

U listopadu 2011. godine, nakon žalbe, Knox i Sollecito su oslobođeni. Ona se vratila u SAD. Dvije godine kasnije, Talijani su odlučili održati novo suđenje na kojem će par opet dobiti stroge kazne - 28 godina zatvora za Knox, te 25 za njezina bivšeg dečka. Knox je izjavila kako se nikad neće vratiti u Italiju da bi služila kaznu. Talijani nisu tražili izručenje, a žalba je rezultirala definitivnim rušenjem presude.

Sud je 27. ožujka 2015. u slučaju Knox i Sollecita zaključio da je istraga ubojstva bila "zaprepašćujuće loša", a dokazi nisu bili zadovoljavajući.

Knox od kobnog dana u Perugii nije nestala ispod radara - u stvari, okrutno ubojstvo Meredith Kercher, zapetljan slučaj prepun preokreta, stalno se vrtio po medijima. Priče umiješanih bile su prepune rupa i čudnih izjava i ponašanja, simpatije javnosti nisu ni u jednom trenutku bile na strani optuženika. Slučaj je bio pravi medijski cirkus, a Amanda glavna atrakcija. Svjetski tabloidi izvlačili su nevjerojatne priče o njoj, analizirali svaki pogled, izraz lica, suze, izjavu.

Nakon što se Knox 2011. godine vratila u SAD, a posebno od oslobađajuće presude 2015. godine, čest komentar je bio da se "lijepo izvukla". Mnogi i danas smatraju da je ona ubojica ili barem revna sudionica u ubojstvu, a sve zbog ljubomore. Ili zbog toga što je psihopatkinja.

Obilježavajući 10 godišnjicu od oslobađanja, Amanda Knox objavila je svoju drugu knjigu pod nazivom "Free: My Search for Meaning". Prvu je knjigu, "Waiting to Be Heard: A Memoir", koja govori o samom suđenju, objavila još 2013. godine.

Tijekom četiri godine koje je provela u zatvoru, preko oslobađajuće presude i ponovnog suđenja i svega što se događalo do odluke talijanskog vrhovnog suda, kako piše u knjizi tražila je alate koji će joj pomoći da ustraje "u mudrosti i duhovnosti drugih". Ti izvori su pisac C. S. Lewis, autor "Narnijskih kronika", Konfucije, Seneka, drevna japanska filozofija, zen budizam, kršćanstvo, Yoda iz "Ratova zvijezda", te ljudi koji pohode slavni "Burning Man" festival.

Rekla je i da ne traži oproštaj, nego prihvaćanje.

"Postoji jedna vrsta osvete koju sam naučila cijeniti, ona u kojoj postaješ najbolja verzija sebe same", napisala je.

Nitko joj ne poriče inteligenciju i kreativnost. Kritičari, ipak, kažu kako će njezina druga biografska knjiga zasigurno privući mnogo manje čitatelja koje zanima taj njezin put prema najboljoj varijanti sebe, a više onih koje i danas fascinira jedan od najpraćenijih kriminalnih slučajeva od početka stoljeća. Više će ih zanimati čitati o djevojci, danas ženi, koja je postala poznata zbog gnjusnog zločina, šlampavog pravnog procesa, curi iz Amerike koja je obilježena kao seksualno nastrana ubojica u najgrubljoj verziji ili, u nekoj blažoj, neosjetljiva osoba željna slave.

Njezin novi uradak ujedno je i biografska knjiga, ali i pokušaj da izgradi sliku koja, nakon svega što joj se dogodilo, ima i nekih lijepih dijelova i pozitivnih ishoda. Ona je danas u sretnom braku, majka je, piše i bavi se slučajevima "oslobođenika" poput sebe.

Dio knjige posvetila je opisivanju vremena iza rešetaka - gdje je kratila sate pjevajući pjesme Dido i The Eaglesa, pomagala zatvorenicama koje nisu dobro znale talijanski jezik u rješavanju papirologije i pisanju pisama, te se družila sa zatvorskim svećenikom.

U valu intervjua koje je dala posljednjih dana, je otkrila i kako su je u zatvoru seksualno zlostavljali - čuvar u zatvoru koji ju je pratio na tuširanja pokušavao ju je nasilu poljubiti.

"Ispitivao me o mojem donjem rublju, seksualnom životu i predložio mi seks", izjavila je za The Sun. Spomenula je još jednog čuvara koji je želio seks s njom, kao i zatvorskog liječnika pred kojim se morala skinuti do gola.

"Detaljno je pregledao moj vrat, ruke, genitalije i pokazivao fotografu što da snima. Pritom me uvjeravao da samo traže znakove seksualnog nasilja", ispričala je.

U knjizi, pak, piše i o samozadovoljavanju u zatvoru, kao i o drugoj zatvorenici "koja je imala osjećaje prema njoj", o svojim razmišljanjima o ljubavi i slobodi.

A kada je izišla na slobodu, napisala je, shvatila je da će nad ostatkom njezina života uvijek biti nadvijena sjena prošlosti.

"Bol je bila jednostavnija u zatvoru", napisala je. Pokušavala se nositi s vlastitom nepovjerljivošću prema svijetu i nepovjerljivošću svijeta prema njoj. Željela je život koji neće biti povezan s ubojstvom, ali nije se mogla baviti ni s čim drugim. Zato je postala zagovornica drugih koji su prošli što i ona i surađuje s organizacijom koja radi na oslobađanju krivo optuženih osoba "Innocence Project", vratila se u Italiju "da stvori nove uspomene", pa se čak i susrela s tužiteljem Giulianom Migninijem koji je radio na njezinu slučaju.

Iz knjige je savršeno jasno da se ona i dalje bori s prihvaćanjem sliku koji dio javnosti ima o njoj.

"Kako se nositi sa spoznajom da mnogi smatraju da ste lažljivica, psihopatkinja, prljava, drogirana drolja...Da sam bila toliko ljubomorna na Meredithinu čistoću da sam je silovala i ubila. Da sam kriva dok se ne dokaže da sam nevina?", napisala je.

Knox često spominje mizoginiju. Smatra da je mržnja prema njoj kao ženi, ni prvi ni zadnji put, učinila njezino ime poznatim dok je pravom ubojici Rudyju Guedeu omogućila relativnu anonimnost. Spominje i razne sumnjičavce i savjetnike koji su propitkivali svaku njezinu odluku nakon povratka u SAD. Recimo, kada je krenula studirati, a na fakultetu su je gledali ili kao monstruma ili kao priliku za koju minutu slave. Ili, kada se osjećala kao da je i dalje u zatvoru, jer su se paparazzi utaborili u blizini njezina doma.

Piše i o ljubavnim vezama koje su propale zbog njezine prošlosti, te o svojem suprugu Christopheru Robinsonu, novinaru i piscu kojeg je upoznala 2015. godine, otprilike u vrijeme kada je stigla oslobađajuća presuda. Vjenčali su se 2020. godine, dvije godine kasnije postali su roditelji kćeri, a 2023. su dobili i sina. Danas žive u Seattleu i imaju zajednički podcast. On joj je podrška u svim njezinim pothvatima.

Njezina nova knjiga, kao i svi projekti poput dokumentaraca u kojima je sudjelovala, očekivano je doživjela mnogo negativnih kritika, posebice od prijatelja i obitelji Meredith Kercher. Oni smatraju da Knox i dalje profitira na Meredithinoj smrti. Kritiziraju je i oni koji smatraju da ne prestaje crpiti istu temu, jer je željna pozornosti, a ne mira i tišine.

- Ljudi me pitaju zašto nastavljam pričati svoju priču. Zašto se nastavljam izlagati? Moj odgovor je jednostavan: Jer je to moja priča. To je sve što imam, a smatram da je vrijedno, ne samo meni, nego i za druge ljude. - objasnila je Knox - Iz svojih iskustava sam naučila da se mogu povezati s ljudima i da ljude mogu povezati sa svojom pričom, i da je to bitno. Baš kao što je Meredithin život bio važan i njezina priča, važna je i moja priča.

(Sl.Dalmacija/DEPO PORTAL/ad)