Piše: Slavo KUKIĆ

Prethodni dani zadeverali su evropski jugoistok – posebice onaj njegov dio koji se preklapa s prostorom bivše Jugoslavije. U Hrvatskoj se konačno dogodio rasplet slučaja „Sanader“, slučaja koji je u zraku visio prethodnih najmanje šest-sedam mjeseci. Organi gonjenja zapadnih susjeda tamošnjem su parlamentu proslijedili zahtjev za ukidanje imuniteta bivšem državnom premijeru zbog sumnji za udruženo zločinačko djelovanje. Prije, međutim, nego je nadležno povjerenstvo predložilo, a Sabor prihvatio mjeru ukidanja imuniteta do nedavno najmoćnijem hrvatskom političaru, Sanader je uspio napustiti teritorij države i izbjeći scenarij, po svemu sudeći, spektakularnog televizijskog hapšenja. Danas se, istina, mnogi pitaju je li se njegov odlazak iz zemlje slučajno poklopio s akcijom hrvatskoga pravosuđa ili mu je za to mig dao netko tko raspolaže i najtajnijim informacijama? Vrijeme koje slijedi vjerojatno će dešifrirati i tu vrstu dilema. Za sada, izvjesno je, postoji ozbiljna sumnja kako po srijedi nije nikakva slučajnost nego pokušaj da se umakne organima gonjenja kojem su kumovali natprosječno utjecajni pojedinci hrvatskog političkog, policijskog, pa i pravosudnog miljea.

Slučaj „Sanader“, međutim, osim što je trenutačna hit-tema zapadnih susjeda, ali i cijele regije, nameće potrebu i za odgovorom na neka od suštinskih pitanja. Koliko je, primjerice, opravdano čitav problem – u slučaju Sanadera, ali i serije njegovih suradnika, od kojih su se neki već našli s druge strane zatvorske brave – reducirati ad hominem? Je li, drugim riječima, dovoljno reći kako je uzrok svih korupcijsko-kriminalnih radnji u Hrvatskoj Sanader i krug njegovih najbližih suradnika? I znači li to, zadovoljimo li se ovakvim pristupom, da su njihovim sklanjanjem eliminirani svi korupcijsko-kriminalni problemi hrvatskoga društva?

Atmosfera, koja je u susjednoj državi danas stvorena, nabijena je logikom upravo toga tipa. A ona me, iskreno govoreći, neodoljivo asocira na onu narodnu kako se od stabla ne vidi šuma. Ili još konkretnije, kako akteri nekih od društvenih devijacija onemogućuju prosječnome čovjeku uočavanje suštine – činjenicu da problem nije ni u Sanaderu ni u drugima, njemu sličnima, nego u društvenom ambijentu koji ih omogućuje. A ambijent je u vezi s najmanje dvije skupine čimbenika – stupnjem razvoja i mentalnim kodom kojeg on proizvodi s jedne, te karakterom političkog i pravnog sistema s druge strane. Ako su oni devijantni, i ako u sebi ne sadrže kočnice mogućim zastranjivanjima, onda su i ta zastranjivanja, objektivno, relativno značajno vjerojatnija nego u uređenim državama i društvima, tamo gdje su instrumenti zaštite od individualnih ili grupnih nasrtaja razvijeni.

U hrvatskom društvu, upućuju na to i sva uhićenja, pa i procesi u prethodnih godinu dana, devijacije imaju težinu gotovo kancerogenog tkiva. One sistemske bi se, eventualno, logikom kirurškoga zahvata relativno brzo i mogle eliminirati. Problem će, nažalost, biti s onima drugima, devijacijama koje imaju kulturološki predznak i za kojih je potrebno značajno duže vrijeme. U prilog tome, uostalom, dosta zorno svjedoče makar dvije grupe činjenica. Prva je u vezi s reakcijama običnih ljudi koje hrvatski elektronički i printani mediji svakodnevno bilježe. A koje upućuju na emotivno-ideološko svrstavanje kakvo je indikativno za pretpolitička društva, a ne za racionalno prosuđivanje. Druga je još katastrofičnija jer je u vezi s pozicioniranjem Katoličke crkve. Ona bi se, kao moralni autoritet hrvatskoga društva – što ona, bez dvojbi, jeste – morala krajnje precizno odrediti prema svim devijacijama društva u kojem djeluje. U slučaju Sanadera, nažalost, to niti je učinila niti čini danas. Zašto? E, to je već pitanje kojim bi se trebalo puno detaljnije pozabaviti. A nije da se radi o pitanju bez suvisla odgovora. Naprotiv.

U Hrvatskoj su, usprkos svemu, procesima evropskog sazrijevanja vrata ipak otvorena. A što je s nama? Mogu li se, barem u bližoj budućnosti, takvi procesi očekivati i u BiH? Narod bi rekao „Bože ćeri da te beg uzme, al' cigani oko kuće skaču“. A to, zapravo, znači da sve ono što trenutno na društvenoj sceni imamo ne ohrabruje. Dapače. Pogledajte, uostalom, filozofiju na kojoj počivaju razgovori o konstituciji nove vlasti. Najozbiljniji akteri bh. političke scene svoje razgovore okončavaju zaključcima kako pravo na vertikalu sudbene vlasti treba onemogućiti Bosni i Hercegovini kao državi, kako joj treba ukinuti i one institucije pravosuđa koje su u međuvremenu izgrađene i kako sve to treba vratiti na razinu entiteta, u drugoj fazi i kantona dakako. Na prostor, dakle, na kojem apsolutnu kontrolu posjeduju oni. I zahvaljujući čemu onemogućiti mogu i svaku pomisao da ih se zbog korupcije i kriminala prozove, a kamo li procesuira kao danas u Hrvatskoj ili drugdje u demokratskom svijetu.

No, ni to nije sve. Čovjek bi, hoću reći, na vrijeme današnje nekako i zažmirio. Bio je, reklo bi se, rat, ubijanje, progoni i materijalno devastiranje. I nerealno je očekivati da se na sve to preko noći zaboravi. A u tom ambijentu, onda, banče probisvijeti svih mogućih fela – kriminalci prije svega. Svi relevantni pokazatelji, međutim, sugeriraju kako se nikakav napredak očekivati ne može ni u narednih desetak godina. Zašto. Zato jer se, recimo, prosječni građanin ove zemlje i danas dopušta voditi žedan preko vode. Posljednji parlamentarni izbori u prilog tome najzornije svjedoče. Uzalud, primjerice, sve kaznene prijave za korupciju i kriminal, uzalud otvoreno stajanje na stranu onih koji Posavinu sve drskije označavaju srpskom zemljom, a ne dijelom BiH kojeg su, koliko do jučer, najintenzivnije naseljavali Hrvati – oni, građani, u konkretnom slučaju hrvatske nacionalnosti, i dalje glasuju za njih a protiv svoje vlastite budućnosti. A bitna se promjena, što se moje procjene tiče, dogoditi neće ni u bližoj budućnosti. Zaokret bi,  eventualno, mogla proizvesti strategija EU da se BiH u društvo evropskih naroda apsorbira mimo uobičajenih kriterija i procedura, a onda iznutra djeluje na metamorfozu prema sustavu evropskih vrijednosti. U takvu strategiju i zaokret, nažalost, danas malo tko ozbiljan vjeruje. Sve brojniji su, hoću reći, oni koji su skloni uvjerenju kako će BiH morati iskusiti sve Scile i Haribde, i preskočiti mnoge Kineske zidove želi li se priključiti društvu evropskih naroda.

Šute, potom, i vjerske institucije. A one su, što jes'-jes', neupitni moralni autoriteti etničkih segmenata bh. društva. Pogledajte, uostalom, javne istupe poglavara Islamske zajednice. Kada se taj obruši na kriminal i korupciju, kada je podmićivanje prokazao kao društveno zlo? Nikada. Na njih je reis uvijek gledao kao na beznačajne marginalije. A meritum, ono na čemu Bošnjaci trebaju istrajavati, je, pita li se reisa, homogeniziranje oko temeljnih muslimanskih, dakle interesa religijske skupine.

Ili, kada ste zadnji put čuli kritički stav Katoličke crkve prema činjenici da su institucije države, protiv čovjeka koji se u javnom prostoru predstavlja kao prvi borac za hrvatsku stvar, podnijele, i još uvijek podnose, čitav tovar kaznenih prijava? Ma kakvi. Crkvenim velikodostojnicima sve te prijave su irelevantne. A, ako o njima i govore, koriste ih kao krunski dokaz ugroženosti Hrvata. Prisjetimo se, uostalom, i ovdje prethodnih parlamentarnih izbora. Crkveni oci, koliko znam, nisu dočekivali ni Jurišića, ni Ljubića, ni sve ostale koji su se „specijalizirali“ za hrvatsku nacionalnu stvar. Ali, zato su otvarali crkvene kapije pred otimačem Sokola, Eroneta, mnogih drugih društvenih resursa. I ne samo otvarali – blagoslovili su i najmanji predizborni skup ove kriminalne bratije. U ime Boga, dakle, amnestirali i kriminal i nemoral. Jer, ako se župnom uredu udijeli desetak ili dvadeset tisuća – u markama dakako – sve ostalo je manje važno. I svemu ostalom će, uz njihovu molitvu doduše, Svevišnji progledat kroz prste.

E sad, ako imate takav ambijent, ako su na strani kriminala i korupcije i sustav i moralni društveni autoriteti, očekivati čuda je, u najmanju ruku, neozbiljno. Kao što je, s druge strane, neozbiljna i nada kako bi se s mrtve točke stvari mogle pokrenuti pod utjecajem događanja u zapadnih susjeda. Ma kakvi. Jer, ovdje postoji mehanizam koji takvo prelijevanje čini i teorijski nemogućim – mehanizam ugroženosti i potrebe zbijanja nacionalnih redova zbog vlastitoga opstanka. A, tamo gdje je na sceni takav društveni ambijent, probisvijetima i hohštaplerima ravno je do mora. I to ne samo danas nego, nažalost, i sutra – slijedećih najmanje deset godina.

(DEPO PORTAL)