Izvor: Al Jazeera Balkans
Gubitak devetogodišnjeg Yazana ili Yazoune, kako ga je majka zvala, još visi kao tamni oblak nad malenim prostorom za život porodice el-Kafarna.
Sćućurili su se u skloništu koje je Sharif el-Kafarna napravio od komada drveta, kartona i čaršafa ispred lifta na trećem spratu u UNRWA-inoj školi u Rafahu.
Unutra je uredno i čisto i na zidu su okačeni ramazanski ukrasi, ali ništa ne može sakriti činjenicu da petočlana porodica jede, spava, moli se i provodi cijeli dan u prostoru od otprilike osam kvadratnih metara.
Majka, koja nije izdržala i rasplakala se, jecajući je kazala: „Ovo je naš prvi ramazan bez Yazana, Bog je ovo odredio za nas i ne možemo se žaliti, možemo Ga samo hvaliti i imati vjere.“
Yazan je umro 4. marta u bolnici Abu Youssef al-Najjar, priključen na aparate za disanje i infuzije, a njegovo tijelo je iskopnilo tokom pet mjeseci nemilosrdnog rata u kojem se njegova porodica selila sa jednog navodno „sigurnog mjesta“ na drugo, prestravljena, osiromašena i gladna.
Četvrtog juna bi napunio 10 godina.
Zaštićeno djetinjstvo
Yazanu je dijagnosticirana cerebralna paraliza kada je imao svega mjesec dana, u vrijeme još jednog izraelskog napada na Pojas Gaze 2014.
Njegovi roditelji su uložili velike napore da organizuju njegov život u Beit Hanoonu gdje su živjeli prije rata, kako bi on imao hranu, suplemente i zdravstvenu njegu koja mu je bila potrebna.
- Yazan je trebao posebne vitaminske mješavine za mentalnu oštrinu i injekcije od kojih mu je tijelo bilo snažno, kao i fizioterapiju koju je trebao redovno... Potrebni su mu bili zdrava hrana, jaja, voće, povrće, mliječni proizvodi. Jeo je i žitarice za bebe i pasirali smo mu hranu da bi mogao jesti - kazao je njegov otac Sharif.
Fizioterapiju je radio i kod kuće sa terapeutima iz raznih udruženja koji su redovno posjećivali njihov porodični dom. S njim su radili i terapeuti koji su mu pružali psihološku podršku i podučavali ga osnovama.
- Uživao je u sesijama, to mu se vidjelo na očima. Smiješio bi se, ponekad bi i zapljeskao, pogledom je pratio šta se dešava, trenere koji su mu govorili ili nešto pokazivali na ekranu, što bismo mu i mi kasnije pokazivali - priča njegov otac.
Dječak je napredovao i roditelji su slavili njegove uspjehe onoliko koliko su ga i štitili.
- Pravili smo mu rođendanske zabave. Smijao se, pljeskao kada bi začuo muziku, dobro se kretao, hvala Bogu.
- Pravili smo mu zabave kao i ostaloj djeci, s tortom i svim - ispričala je njegova majka.
Razumijevanje i ljubav
Par ima još troje djece, osmogodišnjeg Mouina, četverogodišnjeg Waela i četveromjesečnu bebu Mohameda, koji je rođen nekoliko sedmica prije početka izraelskog napada na Gazu 7. oktobra.
Yazan je bio najbliži s Mouinom, kazala je njegova majka.
- Sjedio je s njim i pazio na njega kada sam ja morala nešto završiti u drugoj sobi. Nije mu mijenjao pelene i takve stvari, ali je provodio sate s njim, posmatrajući ga ili komunicirajući s njim - ispričala je.
Yazan nije govorio, ali je ispuštao različite zvukove za različite potrebe, ispričao je otac.
- Ja nisam mogao razumjeti šta želi, njegova majka je to znala prepoznati na osnovu zvuka koji je ispuštao - dodao je.
Yazanova majka se ozareno nasmiješila na pomen svog odnosa s najstarijim sinom.
„Bio je bliskiji sa mnom … tako dobro dijete, imali smo divan odnos i uvijek sam ga razumjela. Ispuštao je specifičan zvuk kada je bio gladan, drugi kada bi se uplašio.
- Vodila sam ga posvuda, u market, kod mojih roditelja, išao je svuda sa mnom. Išli smo i na plažu, ali se nije kupao u moru jer sam se plašila da mu ne bude hladno, pa sam ga kupala u kadi.
Sjećanja na taj prošli život izmame joj osmijeh na lice dok opisuje njihov dom s dvije spavaće sobe, velikim dnevnim boravkom i kuhinjom u kojoj su djeca imala prostor za igru – a sada su sćućureni s roditeljima u ovom malom prostoru po cijeli dan.
- Petkom smo imali obilan obiteljski ručak, nakon kojeg je slijedio popodnevni odmor, a potom posjeta porodicama, mojoj ili onoj moga muža - prisjetila se.
Nastavak teksta i fotografije možete pogledati ovdje.
(DEPO PORTAL/ad)