www.nomad.ba

Enes Duraković, Polje kod Dervente 1947. - Sarajevo 2024.
 

Kada kritičar govori o piscu, kako je uobičajeno, od njega se očekuje razborita analiza i valjan sud, ali kad pisac uzima za temu kritičara, obično to čini da izrazi svoje nezadovoljstvo ili kakav prijekor, pa čak i ljutnju zbog napisane recenzije, izrečenih zamjerki, ili nepovoljne ocjene. U ovom slučaju taj uobičajeni slijed će biti strukturalno poremećen, jer redci koji slijede izraz su odanosti i poštovanja jednog pisca prema jednome kritičaru, više sjećanje, hommage jednoj književnoj i ljudskoj interferenciji koja traje više od pola stoljeća. Ja, stoga, ne mogu i ne želim biti objektivni promatrač i glumiti nepristranog čitatelja, jer je Enes Duraković neposredno upleten u moj spisateljski put i život, ne samo kao drag prijatelj, nego i kao čovjek s kojim sam literarno vezan od samih početaka.
 

Durakovića sam prvi put sreo u jesen 1972. godine u Mostaru. Bijah tad učenik Ljubuške gimnazije, on asistent na sarajevskom Filozofskom fakultetu i urednik omladinskog časopisa Lica. Duraković je moje ime primijetio u tadašnjoj književnoj publicistici, najvjerojatnije u zagrebačkom Telegramu, gdje sam bio objavio nekoliko početnih mladalačkih pjesama, te me, skupa s još par članova ljubuške literarne sekcije, pozvao na susret u mostarski Dom omladine, na jedno književno druženje. Sjedjeli smo u vrtnoj kavani na Rondou, uživajući blagost mostarske rane jeseni, a Enes je komplimentirao mojim stihovima, dižući moj mladalački ego u nebesa. Na pitanje što ću i gdje ću studirati sam je dao i odgovor: „Ti moraš upisati književnost u Sarajevu!”
 

Već u idućem broju Lica objavio je moje nove pjesme, ali ja sam se lomio oko izbora studija. Moji roditelji protivili su se ideji da studiram književnost („uči ono od čega se živi!”), a htjeli su da mjesto studija bude Zagreb, gdje su tradicionalno išli na studij mladići iz mog zavičaja. Pa ipak, nakon svih mladalačkih bazanja i nedoumica ja sam se dvije godine kasnije s indeksom obreo u Durakovićevu kabinetu u ulici Franje Račkoga u Sarajevu. On je, u međuvremenu, postao docent, a ja sam krenuo putovima novinarstva i poezije, pa ipak sam u njegov kabinet svraćao često na kakav savjet, ili čašicu razgovora. Bože dragi, kakva su to vremena bila! Bilo je to doba procvata Bosne i Hercegovine kao ravnopravne federativne države; sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća obilježila je gradnja cesta, biblioteka, procvat popularne glazbe, filma, sportova, slikarstva, lijepe književnosti. Mi smo tad letjeli na krilima utopije o bratstvu i slozi i ne sluteći da će se naš san pretvoriti u košmar, a naš svijet survati u provaliju. Enes Duraković bijaše jedan od zatočnika takve Bosne.
 

Kao profesor prenosio je svoja znanja, ideale i ljubav mladima, objavljujući knjige u kojima je s podjednakim oduševljenjem pisao o Dizdaru, Šopu i Dučiću, naslonjen ponajviše na djelo svog predšasnika i uzora Midhata Begića. U svojoj prvoj knjizi Govor i šutnja tajanstva, koju je objavio 1979. godine, analizira poeziju Maka Dizdara, otkrivajući u toj genijalno poetski transformiranoj apokalipsi bogumilskih mramorova vrtloge usuda jedne zemlje na rubu svjetova. U toj studiji i u tim godinama Duraković je udarao temelje bošnjačkog književnog kanona, suočavajući se, kako to primjećuje Dijana Hadžizukić, sa svim onim problemima naslijeđenim iz naše rđave prošlosti: „o onome što nije i onome što bi trebala biti bošnjačka književnost; o njenim osnovnim poetičkim modelima i književnicima koji jesu; o pokušajima osporavanja i prisvajanja bošnjačkih pisaca sa istoka i zapada, koji još uvijek traju; o tome da je bošnjačka književnost specifična i posebna unutar bosanskohercegovačke kojoj pripada i južnoslavenske s kojom dijeli veliki dio književnog i kulturnog naslijeđa.”
 

Početkom osamdesetih, točnije 1983. godine, Duraković objavljuje monografiju Pjesništvo Skendera Kulenovića, u kojoj otkriva novi rakurs gledanja na poeziju i poetiku prononsiranog pjesnika narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije. Skenderu pjesniku socijalističke epopeje suprotstavljen je Skender čulne i misaone lirike, epskoj majci Stojanki suprotstavljena je lirska majka Hanifa, tako da je impozantno djelo ovog velikog pisca kroz Durakovićevu prizmu, dobilo novi ključ interpretacije. Poetski propagandist Ševe istodobno je bio i identitetski autor Ponornice. To manihejstvo, ta podvojenost što je, ako ne temeljna odlika svake istinski velike književnosti, koja se rađa iz tame i svjetlosti istodobno. „Svaki narod peva svoju pesmu”, pisao je Marko Ristić, a vođen tom elementarnom idejom Duraković je kolekcionirao pjesme svoga naroda.
 

Njegova Antologija muslimanske poezije (tad su se Bošnjaci pisali kao Muslimani sa velikim M) objavljena kasnih osamdesetih, selektirala je i sintetizirala poetsko iskustvo Bošnjaka u južnoslavenskom panoptikumu i europskom kontekstu moderne pjesničke prakse. Ali, ta antologija bit će tek uvod u veliku Durakovićevu sintezu – Muslimanska književnost u dvadeset knjiga, koja je objavljena u sam cik rata, a koja je nudila jedan obuhvatan uvid u književnu umjetnost Bošnjaka i koja je po stručnosti pristupa i estetičkim kriterijima pionirsko djelo, prvo takve vrsti u sveukupnoj književnoj historiji Južnih Slavena. Ako su osamdesete bile godine procvata i zanosa, početak devedesetih nagovještavao je dolazak apokalipse. Jugoslavenska narodna armija palila je hrvatske gradove, a Sarajevo se vrtjelo u tom rotirajućem užasu, sve u nadi da će biti pošteđeno.
 

Novu godinu 1991. dočekali smo s Durakovićima u stanu Alije Isakovića, uviđajući da se Sotona već smjestio na okolna brda, a bogme se polako uvlačio i u duše građana. Durakovićeve kolege s fakulteta, ugledni profesori i akademici iz toplih kabineta polako su preseljavali na brda, odakle će uskoro pokuljati smrtonosna lava. Posvuda se osjećao Volandov ledeni dah. U toj slutnji pakla u silvestarskoj noći pjevali smo tužne bosanske pjesme, koje je umilnim glasom počinjala Enesova nježna i mila supruga Hiba, sve u djetinjoj nadi da će pitoma Aska pobijediti krvoločnog vuka. U ratu se Duraković prihvatio funkcije ministra kulture, uvjeren da se obranom kulturnih vrijednosti brane država i njezini narodi, ali je, gledajući ljude, prekasno shvatio onu Diderotovu da je „od fanatizma do barbarstva samo jedan korak”.
 

U ratu je umrla Enesova supruga Hiba, koju je Alija Isaković u jednom zapisu nazvao prvom profesoricom bosanskog jezika. Duraković se potom vratio svome starom pozivu; osnovao je izdavačku kuću Alef čija su izdanja bila okrenuta Bosni i Hercegovini i njezinoj književnoj baštini. I sam sam, u koautorstvu s Durakovićem i Markom Vešovićem bio priređivač Antologije bosanskohercegovačke poezija XX stoljeća, koju je objavila ta izdavačka kuća. Odlaskom u mirovinu, Duraković se povukao iz javnosti, skrhan dugotrajnom i teškom bolešću, ali i svojevrasnom rezignacijom. Nastavio je pisati svoje književnohistorijske studije u skromnoj vikendici u Sivicama pored Tarčina.
 

On je govorio: „Poput nacionalne biblioteke i enciklopedije, muzeja ili arhiva i povijest nacionalne književnosti jeste mjesto pamćenja u kojem je pohranjen simbolički kapital nacionalne kulture, a kod malih naroda opterećenih osjećanjem nesigurnosti i ugroženosti opstanka ona i danas ima poseban značaj i povlašteni kulturni smisao, baš kao i komemorativni toposi i kultna mjesta hodočašća.” Ja nisam bio toliko siguran, jer mi se čini da su, u ovom vremenu hulja i nitkova, bordeli postali mjesta hodočašća, a da će naši redci ostati tek jedna individualna i grčevita borba za spas duše.

(DEPO PORTAL/dg)