Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Po ovoj novoj Štetinoj pruzi klizili bi i nezaboravni vašingtonci. Tramvaji tenkovi što su nam donijeli kloparanja metalnih točkova iz daleke Amerike. 

Mnogima od nas ulazak u te pokretne tvrđave bio je prvi susret sa mirisom najpoznatijeg glavnog grada svijeta. Ja sam rastao u tom tramvaju od svoje desete godine. Družio se s njim sve dok je Remiza bila tu, odmah iz ćoška. Taman uz ondašnji Vrbanja most i moju bivšu Istarsku ulicu. 

Još te 1960, kada sam  tek zaplovio u svoju drugu životnu deceniju, već sam znao kako je raji u Vašingtonu. Dok su se oni sabahile gurali u pretrpanim vozilima javnog gradskog saobraćaja, ja sam uživao u miru i tajnovitosti pustih tramvaja. I oni u trulom kapitalizmu, a i mi u samoupravnom socijalizmu čuli smo isti zvon kolosa što su tutnjali čeličnim šinama. Sada širokog kolosjeka, po pruzi koja se gotovo isto dugo rekonstruisala kao ova ministra Štete. Samo onda je valjalo sa uskog, što bi se reklo, ćirinog kolosjeka, prebaciti na široki. Bilo nas je strah tih novih šina. Uh, koliko su bile široke, razmaknute.

Mnogima od nas ulazak u te pokretne tvrđave bio je prvi susret sa mirisom najpoznatijeg glavnog grada svijeta

I dok je u tim amerikama još pospana, bunovna armija uskakala u javna prometala, započinjujući stresno trku s vremenom, kazaljkama i namrgođenim bosovima. I dok su ugnjetavani proleteri mrzili svitanja i jutra, ja sam jedva čekao povečerja kada su se moji dragi vašingtonci umorni vraćali u Remizu, što je bila odmah u centru naše raje s Vilsonovog. Tada bi dobre čike, čuvari velikog voznog parka uspavanih metalnih točkova, što su Sarajevo još više činili gradom, puštale da se igram šofera i konduktera po sablasno praznim tramvajima sve dok me majka ili sestre ne bi mukom potjerale ka domaćim zadaćama.

Uzalud im bilo. Umjesto “Bašte sljezove boje” ili “Dječaka Palove ulice”, sanjao sam samo taj ponos svjetske metropole, koje je nekim čudom do sarajevske doline uspio dovući legendarni Ljubo Kojo, gradonačelnik kakvog ovaj Šeher nije imao. Još se sjećam kako se hvalio da više neće biti samoubica po ulicama njegovog tijesnog grada, što se sav razdužio u one dvije glavne džade, Titovu i Obalu. Jer, ko god se baci pod tramvaj, dočekaće ga specijalna, drvena korpa i tako mu spasiti život.

Kako su najljepša povečerja mog dječaštva prolazila, u meni su sve više tinjali želja i radoznalost da otkrijem tajnu tih čudesnih korpi. Zbog njih, posebno, zavirivao sam pod tramvaje u Remizi ondašnjeg Gradskog saobraćajnog preduzeća, što se smjestila desetak metara od rodne mi Istarske ulice i naše raje sa početka najpoznatijeg šetališta Šehera. U kvartu koji se debelo bio navikao na rana i kasna kloparanja vozila što prevoze Sarajevo sa jednog na drugi kraj i obratno.

Umjesto “Bašte sljezove boje” ili “Dječaka Palove ulice”, sanjao sam samo taj ponos svjetske metropole, koje je nekim čudom do sarajevske doline uspio dovući legendarni Ljubo Kojo

Dani su se redali, a na gradskim ulicama nijednog bacača pod tramvaje. U mojoj ludoj glavi rojila se sve jače misao da, kao onaj Frenklin koji me je oduševljavao igrom s gromovima, sam jednom legnem pred tu jureću korpu i dokažem koliko je naš dragi čika Kojo u pravu.

Pripreme za eksperiment su bile temeljite. Vježbao sam kako leći, kako zakloniti glavu, saviti ruke, noge. Potom sam neopaženo iz kuće iznio nekoliko velikih, debelih kaputa majke i sestara, i onako, natruntan, kao medo iz Bugojna, krenuo ka mjestu gdje će se odigrati moje marijindvorsko biti ili ne biti. Nije me bilo strah, sigurnost su mi ulijevali svakodnevni odlasci u Remizu i dodiri tih tvrdih drvenih letvi što su činile spasonosnu zaštitu na vašingtoncima.

Zato sam mirno stajao ispred ulaza u legendarni restoran "Kod Matića", desetak metara od tramvajske stanice Marijin Dvor. Na tom mjestu jedinica, dvojka ili trojka vozile su sporo, odnosno tek su kretale.

Znak polaznog zvona bio je signal da hrabro zakoračim prema šinama i bacim laste pred korpu. I kada sam već pomislio da letim, umjesto pada osjetio sam da lebdim. Zbunjeno se okrećem u zraku i onda skužim kako me za okovratnik drži brkati Golijat. Unio mi se u lice, nešto galami. Ne čujem ga od lude zvonjave uplašenog tramvajdžije i srca što mi je sve brže lupalo. Znao sam, propao mi je eksperiment. Mislio sam nikada neću doznati kako rade korpe mojih vašingtonskih čeličnih kolosa.

Tramvaji u jednom gradu nisu samo vozila javnog prevoza, oni su život te varoši, oni su žile kucavice urbane svakodnevnice

Koji dan poslije čujem tiha šaputanja po komšiluku da je otac druga, s kojim sam često lovio sapaće i gage po obližnjoj Miljacki, smrtno nastradao pod američkim tramvajem. Nije se bacio, nego mu je noga zapela u nekoj tramvajskoj skretnici i dok se on snašao, već je bilo kasno. Nije ga spasila ni ona zaštita kojom se hvalio i moju istraživačku maštu izazivao drug Ljubo.

Eto, šta od matorog čovjeka što se približava polovini osmog desetljeća zbrkanog života uradi samo jedna vijestica u sarajevskim medijima. Čak ga je natjerala da načini lošu montažu fotke nekadašnjeg mršavog dječaka, koji ovo piše, kako stoji u Remizi najljepših sjećanja. 

Nego, javljaju kolege da je trojka konačno krenula na prvu vožnju od Ilidže do Baščaršije. Sreća da su vašingtonce otpratili u staro gvožđe 1983. godine i da je od tada prestala priča o korpama ispod tramvaja što spašavaju ljude. Da ih neki novi klinci ne bi pokušali testirati. 

Jer tramvaji u jednom gradu nisu samo vozila javnog prevoza, oni su život te varoši, oni su žile kucavice urbane svakodnevnice. Osjetilo se to u prošlim dugim mjesecima dok je ministar jedinstvenog prezimena svojski radio na korist, a ne na štetu Sarajeva.

(DEPO PORTAL/ad)