Države, narodi, čitave imperije, propadali su samo onda  kada su iznutra postali slabi, razjedinjeni, nemotivirani za odbranu ili za očuvanje uzvišene vrijednosti koja se zove domovinom. Mnoštvo je primjera u povijesti koji svjedoče o propasti država, kultura, imperija i sl. onda kada je oslabila njihova unutarnja snaga i motivacija, kada su ih iznutra počeli nagrizati i izjedati partikularizmi i druge smrtonosne bolesti.

Spoljašnja sila nije u stanju uništiti „organizam“ koji ima snažan imunitet i motivaciju. U moderno doba također ima uvjerljivih primjera za to. Recimo, Afganistan su decenijama napadali i SSSR i NATO – najmoćnije sile modernoga svijeta protiv relativno malog plemenskog društva, ali su na kraju i takve sile odstupile pred odlučnošću branilaca po svaku cijenu.

I BiH devedesetih spada u slične primjere: napale su je sve tri susjedne zemlje u trenutku kada joj je najmoćnija sila svijeta (Savjet bezbjednosti UN) zabranio da se naoruža za samoodbranu, ali se odbranila i protjerala bi porobljivače da joj nije zaprijećeno NATO udarima ako nastavi do kraja oslobađati zemlju.
Bilo je to herojsko doba motivacije.

No, BiH je danas u većoj opasnosti nego devedesetih. Dvije susjedne zemlje nisu odustale od agresijskih aspiracija, na čemu rade i njihovi „izvođači radova“ u samoj BiH, a Međunarodna zajednica i danas je snažno i efikasno naklonjena njihovim agresijskim ciljevima.

Međutim, glavna opasnost danas počiva u apatiji Bosanaca, u njihovoj frapantnoj nezainteresiranosti i za državu i za vlastitu budućnost. Oni pretežno ne istupaju javno, ne pišu, ne protestiraju ni sada kada su njihova domovina i njihovo dostojanstvo, čak i egzistencija, izloženi najgrubljim, sudbinskim udarima. To se posebno odnosi na mlade ljude. Dovoljno je pogledati nekoliko posljednjih protesta u Sarajevu da bi bilo jasno kako oni, zapravo, (ne)odzivom svjedoče – paradoksalno – o ravnodušnosti građana općenito, o njihovoj nezainteresiranosti za domovinu i za državu.

Naravno, drugi znak fatalne slabosti je međusobna surevnjivost politički „lidera“ koji ne gledaju dalje od trenutnih partikularnih partijskih interesa i raspodjele fotelja. (I takvi politički i etički morbidni „lideri“ produkt su te sveopće društvene apatije kao teške, opake bolesti.)

Naprosto je zaprepašćujuće – i krajnje zabrinjavajuće – da ti ljudi u sudbinskoj krizi BiH ne uspijevaju pretpostaviti partijskom partikularizmu, prezrenoj samoživosti, vizionarski interes države i domovine. Umjesto homogenizacije pred tom prijetnjom, među njima je fitna a to je najopakija đavolja rabota koja ne vodi ka dobru.

Dok Zlo kidiše na BiH, njeni građani u ogromnoj većini ponašaju se kao da su pod općom anestezijom.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)