Izvor: Analiziraj.ba
Piše: Ozren Kebo
Slučaj je tako karakterističan za ovdašnje podneblje i za vrijeme u kojem živimo, da se njegov ishod mogao očekivati. Jasmila Žbanić, sarajevska rediteljka svjetske reputacije poslovno je išla u Mostar, za prevozno sredstvo izabrala voz, doživjela iskustvo iz noćnih mora i onda svoje frustracije objavila javno. Bio je to zanimljiv post iz kojeg se štošta moglo iščitati o političkom sistemu i stanju općenarodne svijesti. U Željeznicama Federacije Bosne i Hercegovine malo šta funkcionira i takav način upravljanja javnim preduzećem putnike doslovno dovodi u životnu opasnost.
Karte koje se kupe online moraju se preuzeti osobno, a niko nikome ne može garantirati da će sjediti na dugom putovanju do Mostara ili mora, jer se proda više karata nego što ima sjedišta. Sasvim dovoljno za frustraciju i tipični materijal za post kakvih dnevno pročitamo na desetine. Društvene mreže između ostalog imaju i funkciju korektiva države i javnih službi, koje bi trebalo da su u službi građana, ali realna im je funkcija da te građane drže u pokornosti i da im proizvode osjećanja poniženosti i kolektivnog čemera.
Nakon što se post proširio prvo po mrežama, a potom i po portalima, uslijedila je klasična pljuvačina. Uglavnom, vrli građani zamjeraju Jasmili što se bavi marginalijama, umjesto da udari na suštinu problema: krađu, lopovluk, nepotizam, sistemski kriminal i druge boljke naše države. Recimo odmah – ništa pogrešnije od takve prakse. Na mrežama postoji specifična sorta kritičara koji nikada sami ne bi nešto poduzeli, ali agresivno pokušavaju drugima objasniti zašto im je angažman pogrešan i šta bi trebali da urade kako bi se zadovoljili njihovi istančani ukusi. Ovo nije noviji fenomen. Ima tome više od deset deset godina kada se mrežama širio val masovnih napada i ismijavanja usmjerenih protiv aktivista koji su se borili za napuštene pse. (Ironično, i Jasmila je bila među onima koji su ismijavali takve napore). Cijeli problem rađa se iz činjenice da mase ne mogu da shvate jednostavan fenomen: društveni angažman je privatna stvar svakog od nas. Svako bira šta će i gdje raditi i kome pomoći. Kolektiv je zbir najrazličitijih interesa i u toj šarolikosti uglavnom se nađe mjesta za sve što je potrebno. Dok su prigovarali ljudima koji brinu o psima što se tako ne posvete gladnoj ili bolesnoj djeci, isti ti kritičari ni pomislili nisu da bi za promjenu sami mogli da naprave nešto u korist te djece. Ne, njima ni na pamet nije padalo da osobno nešto poduzmu, njihova je uloga počinjala i završavala primjedbama na račun ohih koji su, po ovoj ekspertnoj analizi, zaglavili u pogrešnom angažmanu.
Tu, na toj osjetljivoj liniji nemiješanja u svoju i nimalo diskretnog interpoliranja u tuđu zonu odgovornosti slične priče završavaju i prije nego što počnu. Više je nego blesavo prigovarati zbog pogrešnog angažmana rediteljici koja je filmovima otvorila neke od najbolnijih tema ovdašnjeg društva (sarajevska opsada, djeca rođena nakon silovanja njihovih majki, silovane žene Višegrada, Srebrenica…) i koja ni na tome nije stala nego je vječito prisutna u brojnim pitanjima javnog života.
Ali eto, nije dovoljno, ima osjetljivih duša koje najiskrenije misle da Jasmila nije položila ispit javnog djelovanja i da bi to moralo mnogo bolje. Aferim, sestre i braćo, dok je vas i vaših kriterija, za nas nema zime.
(DEPO PORTAL/md)