U jeku ukrajinsko-ruskog sukoba koji prijeti globalnim geopolitičkim i ekonomskim potresima, ali i povodom nedavne objave njegove trideset pete knjige/studije "Sumrak kapitalizma" )u izdanju izdavačke kuće KULT B), razgovarali smo s bh. akademikom i sociologom Slavom Kukićem.

Za DEPO portal, Kukić objašnjava šta se dešava u Rusiji i Ukrajini i kako jedna velesila može ugroziti mir i stabilnost u svijetu, Evropi, a ponajviše u zemljama nastalim disolucijom bivše Jugoslavije. Imamo li razloga za strah, osobito u Bosni i Hercegovini u kojoj se već dugo prijeti secesionističkim politikama i zveckanjem oružja i kako će novonastala situacija utjecati na globalne ekonomsko-političke zaokrete? Na koji način autoritarni politički sistemi mijenjaju trenutni oblik kapitalizma kojeg poznajemo i šta možemo očekivati u budućnosti? Koje su alternative neoliberalnom kapitalizmu, kojem je, po svemu sudeći, 'odzvonilo'? I šta, inicijative za regionalnim povezivanjem na osjetljivim područjima koja su nekoć bila 'pod istim kišobranom', potencijalno kriju, da li bi to moglo biti mnogo opasnije?

Razgovarala: Maja RUČEVIĆ

Poštovani prof. Kukiću, već neko vrijeme, osobito tijekom pandemije koja je stvorila specifične uslove života na globalnoj razini svjedočimo jačanju pojedinih autoritarnih političkih struja i moćnih sila, a u tranzicijskim zemljama koje se s tim već dugo 'muče', a pogotovo u tripartitnoj BiH, to je, još s obzirom na nacionalističku retoriku, prilično opasno tlo za održavanje demokracije. Trebamo li, a naročito sada, u kontekstu novonastalih dešavanja na relaciji Ukrajina-Rusija, strepiti od budućnosti u kojoj ćemo svjedočiti diktaturi i totalitarizmu u 21. stoljeću?

Autoritarni trendovi su, uz nacionalizam, pa i velikodržavne ideologije, gotovo generalno obilježje tranzicijskih zemalja. Pogledajte, uostalom, ono što se događa u Rusiji – u kojoj moć autoritarnog vođe danas prijeti čak i svjetskom miru – ili Mađarskoj, Poljskoj, Bugarskoj, zemljama nastalim disolucijom bivšeg SFRJ-a, da ne nabrajam. Svima im je imanentno i jačanje autoritarnih silnica i nacionalizma kao potke na kojima se te silnice učvršćuju.

No, autoritarnih trendova oslobođen nije svijet uopće. I dobro ste u Vašem pitanju apostrofirali, a u mojoj knjizi sam o tome dosta detaljno pisao, na njih je stimulirajuće djelovala i korona kriza. Efikasnost, naime, koju je u borbi s pandemijom COVID-19 pokazala Kina, koju karakterizira naglašen autoritarni politički sistem, gotovo opijajuće djeluje na jačanje raspoloženja za istim sistemom i u drugim dijelovima svijeta. To su, među inim, potvrdila sva istraživanja javnog mnijenja na različitim svjetskim meridijanima.

Nažalost, poprilično je izvjesno da bi jačanje autoritarnih trendova moglo obilježiti i budućnost, barem onu relativno bližu, i da bi pribjegavanje njima mogla biti jedna od formi pokušaja spašavanja kapitalizma od Damoklova mača koji mu, htio on to ili ne, visi nad glavom.

Koliko je, u tom kontekstu, opravdana tvrdnja nekih analitičara, da Putin svojim potezima ovih dana zapravo pokušava restaurirati nekadašnje propalo carstvo? I koji su zapravo pozadinski motivi takve jedne priče, ukoliko ih ima?

Takve, u biti velikodržavne ideologije, koje se svijetu pokušavaju prodati kao potreba regionalnog povezivanja, u još radikalnijoj formi se manifestiraju danas u slučaju agresije Rusije na Ukrajinu. U pitanju je, još konkretnije, i bez obzira kakvu će cijenu ispostaviti, želja za dovođenje pod isti kišobran čitava prostora nekadašnjeg SSSR-a. Pri tome je evidentna i odabrana putanja. Na udaru su prvo države iz sastava bivšeg SSSR-a koje su još uvijek izvan NATO kišobrana - jučer Gruzija, danas Ukrajina, sutra neka treća. I uvijek uz ista obrazloženja – da je to volja ruskog stanovništva koje tamo živi. Koliko sutra, međutim, ne pokaže li NATO alijansa odlučnost da se tome suprotstavi, na red bi mogle doći i NATO članice iz tog dijela svijeta – Estonija, Litva i Latvija. 

A šta je onda krajnji cilj, ako se on uopće može pretpostaviti?

Teško je, dakako procjenjivati, čime bi, kada su u pitanju najnovije akcije Rusije, pa i njezine prijetnje čitavu svijetu, mogle rezultirati. No, poprilično logičnim se čini sud o ambiciji stvaranja novog svjetskog poretka u kojemu bi Rusija imala centralno mjesto. Uostalom, zadnjih godinu-dvije sve učestalije su i prijetnje Bosni i Hercegovini da Rusija neće ostati skrštenih ruku na njezin pokušaj priključivanja NATO-u, a agresija na Ukrajinu je Putina ohrabrila da slične prijetnje uputi čak i Švedskoj i Finskoj.

Smatrate li, s obzirom na naznake novog svjetskog poretka, poželjnom ideju o regionalnoj ekonomskoj saradnji bivših zemalja SFRJ (jedan dio zemalja već je u inicijativi Mini Šengen) i, ako da, što bi to značilo za Bosnu i Hercegovinu? Imamo li mi ekonomski kapacitet sudjelovati u takvom nečem?

Uopće ne dvojim da će državne granice sve manje određivati budućnost svijeta, i da će je obilježiti sasvim drugi tip planetarnih integracijskih procesa i veza. Ako bi se, hoću reći, apstrahiralo sve ostalo, potpora i regionalnom, i to ne samo ekonomskom nego i svakom drugom, povezivanju na bivšim postjugoslavenskim prostorima je pozicija koja je potpuno prirodna.

Nažalost, neke životne fakte je nemoguće apstrahirati. Nemoguće je, primjerice, ignorirati da ideju o regionalnoj suradnji i relativizaciji državnih granica u ovom prostoru najvatrenije promovira Srbija i njezino vodstvo, ono isto koje je prethodnih desetljeća istrajavalo na ideologiji velike Srbije, i koje od te ideje, u nešto drugačijoj, odori tzv. srpskog svijeta, nije odustalo ni do danas.

Poprilično logičnim se čini sud o ambiciji stvaranja novog svjetskog poretka u kojemu bi Rusija imala centralno mjesto. Uostalom, zadnjih godinu-dvije sve učestalije su i prijetnje Bosni i Hercegovini da Rusija neće ostati skrštenih ruku na njezin pokušaj priključivanja NATO-u

Ako su to fakti, a jesu i nemoguće ih je dovesti u pitanje, opravdani su i strahovi što iza priče o regionalnom povezivanju stoji – želja za jačanjem regionalnih veza ili najnoviji pronađeni put do onoga zbog čega se nije prezalo ni od prolijevanja krvi. Jer, po onoj narodnoj, koga su zmije ujedale i guštera se boji. A ovdje su se sa zmijskim otrovom bile prisiljene nositi sve zemlje koje se u regionalnu asocijaciju tzv. otvorenog Balkana pokušava ugurati – od Kosova i Makedonije do Crne Gore i Bosne i Hercegovine. 

U svojoj novoj knjizi/studiji „Sumrak kapitalizma“ kritički, teoretski, a sve potkrijepljeno brojnim relevantnim izvorima, tematizirate, ali i na neki način „predviđate“ što bi se vrlo uskoro moglo dogoditi s neoliberalnim kapitalizmom, društveno-ekonomskim poretkom, za koji smo se, a naročito kroz brojne krize, pa i ovu posljednju, pandemijsku, na globalnom planu uvjerili da sve više kopni. Zašto je, po Vašem mišljenju, neoliberalnom kapitalizmu „odzvonilo“? 

Prije svega, hvala na iskazanom interesu za moju knjigu. A što se Vašeg pitanja tiče, ne samo da je definitivno „odzvonilo“ neoliberalnom kapitalizmu nego sve teže diše i kapitalizam kao sistem društvenih odnosa uopće. Kad je, pak, u pitanju neoliberalizam, on je proizvod druge polovice XX. stoljeća. Bit te doktrine je, pojednostavljeno, u apsolutizaciji moći tržišta, selektivnom smanjivanju izdataka za državu – posebice što se tiče pomoći nezaposlenima, zdravstvu, školstvu i slično – deregulaciji, privatizaciji te, na koncu, eliminaciji koncepta „javnog dobra” i uvođenju individualne odgovornosti, čime se problem siromaštva prebacuje na siromašne koje se za takvo stanje, uz objašnjenje da su siromašni zbog vlastite im lijenosti, same optužuje. Sve to prati teza kako takva doktrina rezultira boljim životom za sve, ne samo za najbogatije društvene slojeve.

Prva desetljeća XXI. stoljeća su, međutim, sve te teze dovela u pitanje. Pokazala su, prije svega, da tržište nije svemoćno – a u dva navrata i posvjedočila da bi bez intervencija države, koju bi neoliberali sveli na folklor, na koljenima bio i sam kapitalizam kao svjetski sistem. Da, primjerice, nije bilo financijske intervencije države i upumpavanja na tisuće milijardi dolara u gospodarske sustave najmoćnijih zemalja svijeta, kapitalizam bi kao sistem na koljenima bio već 2008-2009. godine, u vrijeme svjetske financijske krize. Isto se, potom, dogodilo i desetak godina poslije, u vrijeme korona-krize 2019-2020. godine kada je država ponovo spašavala sistem koji njezinu ulogu želi minimizirati a ulogu tržišta apsolutizirati.

Upitajmo se, uostalom, kako su nastali današnji bosanskohercegovački milijarderi? Pljačkom, i to puno ekstremnijom od one iz vremena prvobitne akumulacije

Svi pokazatelji, potom, potvrđuju da neoliberalna doktrina ne rezultira boljim životom za sve nego, naprotiv, do besmisla dovodi razlike između najbogatijih i najsiromašnijih. Jedan izvještaj uoči Svjetskog ekonomskog foruma 2019. godine, primjerice, pokazuje da je tijekom 2018. godine bogatstvo milijardera uvećavano za 12% dnevno, dok je “bogatstvo“ 3,8 milijardi najsiromašnijih svaki dan bivalo 11% manje, da je 26 najbogatijih posjedovalo koliko 3,8 milijardi najsiromašnijih itd. I da, uz sve to, poreski sustavi kapitalističkih zemalja štite najbogatije. Amazon je, recimo, u 2018. godini uplatio 0 (nula) dolara poreza na dobit iako je zaradio 11 milijardi dolara. Ili, u Brazilu je tijekom 2018. godine 10% najsiromašnijih platilo više poreza na dohodak nego 10% najbogatijih. A sistem koji se na takvoj logici temelji ne može ni na koji način biti sistem budućnosti čemu, među inim, svjedoče i sve učestaliji i sve radikalniji potresi unutar njega.

Sa svojim postratnim i problematičnim političkim sistemom čije se anomalije prelijevaju ravno u stanovništvo, Bosna i Hercegovina se, još uvijek, nakon toliko godina, oporavlja od svog internog PTSP-a. Možda je na primjeru takve jedne male države, tj. mikro sredine, najvidljivije osipanje kapitalističkog modela koji ustvari, jedva da je zaživio, a već mu prijeti slom. Kakva predviđanja imate po pitanju BiH i može li se ona, u manjoj mjeri zahvaćena divovskim kapitalističkim bagerom, bolje „izvući“ u ekonomskom smislu, na bilo koji način? Ili joj pak prijeti suprotan scenarij?

Prvo, vrlo je upitno može li se ono što imamo u BiH uopće podvesti pod kapitalizam kao zajednički nazivnik jednog sistema društvenih odnosa. Ako bi, pak, to i mogli učiniti, on puno više asocira na prvobitnu akumulaciju kapitala iz vremena početaka ovog tipa društvenih odnosa nego na kapitalizam XX. i XXI. stoljeća. 

Upitajmo se, uostalom, kako su nastali današnji bosanskohercegovački milijarderi? Pljačkom, i to puno ekstremnijom od one iz vremena prvobitne akumulacije. Prisjetimo se, primjerice, privatizacije društvenog vlasništva i načina kako je ona realizirana. Prisjetimo se, potom, uloge koju je u svemu tome odigrala politička kasta. Prisjetimo se, na koncu, pljačke kojoj i sami svjedočimo ovih godina, i koja nije specijalno smanjena intenziteta u odnosu na vrijeme od prije tridesetak godina.

Ne samo da je definitivno „odzvonilo“ neoliberalnom kapitalizmu, nego sve teže diše i kapitalizam kao sistem društvenih odnosa uopće

Hoću reći, ako bi kapitalizam bosanskohercegovačkog tipa, koji je puno bliže latinoameričkomu nego onom koji danas karakterizira razvijeni svijet, prolazio razvojne faze koje je prošao njemački, francuski ili britanski, na njegov kraj bi se moralo dugo čekati. To se, međutim, neće dogoditi. On će se, sasvim suprotno, početi urušavati mnogo prije jer su mu obrambeni mehanizmi i sposobnost adaptacije puno nerazvijeniji nego kod razvijenog kapitalističkog svijeta.

Jesu li bh. vlasti spremne za ovakvu jednu kolosalnu promjenu poretka? Uza sve probleme koje imamo na političko-socijalnom nivou, imaju li vlasti ikakvu strategiju za takvu jednu promjenu?

Na neke promjene vlasti generalno mogu utjecati, neki procesi, međutim, se događaju neovisno o njima. Radi li se, pak, o promjeni poretka na koju se u Vašem pitanju cilja, bosanskohercegovačka vlast, koju svo tranzicijsko vrijeme u svojim rukama drže etnonacionalističke političke oligarhije, čini sve da se održi svojevrsna zaleđenost postojećeg, društveni i politički status quo. I sve njezine strategije, i one o kojima zbori i još više one o kojima u javnom prostoru ne operira, se svode na to kako postojeći status quo održati, nikako i kako izazvati promjene u poretku koje bi vodile prema društvu više socijalne pravde i više jednakosti.

Drugim riječima, s tim tipom vlasti ne treba računati na mogućnost bilo kakvih društvenih promjena. I da bi takve promjene čak teorijski postale moguće – što nikako ne znači da bi se preko noći i događale – neophodna je radikalna promjena političke paradigme. Hoće li se ona i kada dogoditi sasvim drugo je pitanje.  

- kraj prvog dijela -

(DEPO PORTAL/mr)