Dragan Marinković Maca jedan je od najprepoznatljivijih glumaca našeg regiona. Poznat je po svojoj iskrenosti i otvorenim stavovima. Ovaj rođeni Sarajlija je završio Akademiju scenskih umjetnosti, te svoju glumačku karijeru godinama širio kako u pozorištu, tako i na filmu. Danas je podjednako uspješan voditelj, TV ličnost kao i glumac. Tokom protekle decenije profilirao se i u pisanju scenarija za svoje predstave, koje je igrao širom svijeta. Također, Maca je vlasnik ugostiteljskog objekta u Beogradu, gdje danas živi sa suprugom.
U intervjuu za magazin „Azra“ Dragan Marinković Maca govori o odrastanju u Sarajevu, karijeri, sinovima, te otkriva kako je izgledalo njegovo vjenčanje sa suprugom Jovanom.
Kako je pandemija Corona virusa utjecala na Vaš posao?
-Sve vrijeme tokom pandemije sam se borio. Pokušavao sam održati svoj posao u nekom toku. Igrao sam predstave, poštujući mjere koje su nam nametnute. Još radim koliko mogu i za koliko mogu. Vlasnik sam jednog restorana u Beogradu, pa, kad je riječ o poslu u ugostiteljstvu, trudio sam se da radnici ne trpe posljedice. Nisam nikoga otpustio. Uspjeli smo izgurati najgore. U restoranu smo ponovo počeli organizirati stand-up nastupe, mini koncerte i svirke. U Beogradu su se stvari vratile na staro, ponovo se održavaju koncerti, nastupi i, naravno, drago mi je što to vidim.
Kada će predstava „Kakva ti je žena, takav ti je život“ biti igrana u Sarajevu?
-Žao mi je što trenutno nemam nikakvih naznaka da bih mogao igrati predstavu u Sarajevu. Prije pojave pandemije Corona virusa karte za moju predstavu su bile rasprodate u „Domu mladih“ i u BKC-u. Zbog mjera Kriznog štaba morali smo otkazati predstavu. Jedva čekam da se stvari vrate u normalu, pa da mogu i u Sarajevu igrati, željni smo jedni drugih. Sada sam imao turneju po Hrvatskoj, imam zakazane nastupe i po dijaspori, ali Bosna je najgore prošla, ne znam zašto, možda zbog respiratora. Samo se nadam da će sve ovo proći, pa da nam se gripa vrati.
Nedostaje li Vam Sarajevo?
-Mnogo sam poželio Sarajevo. Prije nekoliko mjeseci sam igrao predstavu u Mostaru, tamo je bilo odlično. S uzbuđenjem očekujem svaki moj naredni dolazak u Sarajevo. To je moj grad, Sarajevo je metafora. U kontaktu sam s ljudima, organizatorima koji planiraju moju predstavu u Sarajevu, pa se nadam da će što prije biti igranje. Vidim na društvenim mrežama da publika čuva već kupljene karte otkazanog igranja i čekaju naredno. Samo Bože daj zdravlja, pa možda najesen dođem, ako sve bude po planu, ništa ne smijem obećati. Čak sam prošle godine razmišljao da predstava bude igrana na Bijeloj tabiji, ali su planovi zbog Corona virusa propali.
Koja je Vaša prva asocijacija na djetinjstvo i mladost iz Sarajeva?
-Klikeri i razne druge igre, koje smo igrali do kasno u noć po ulicama Sarajeva. Uvijek se rado prisjetim branja rezdelija i brojnih anegdota koje smo iz dana u dan doživljavali. Sjećam se sanki koje sam imao, bile su toliko teške da sam kao dječak jedva mogao da ih nosim, ali sankao sam se do iznemoglosti. Majka me zove da uđem u kuću, ali ja, iako ne osjećam tijelo od studeni, ne želim ići, jer su u tom trenutku snijeg i te sanke moj čitav svijet. Imao sam zdravo djetinjstvo. Sretan sam i ponosan što sam odrastao u Sarajevu. To je grad koji je mene mnogo čemu naučio. Te lekcije se ne mogu kupiti. U Sarajevu nema zvijezda, ili si raja ili si papak. Zato su meni banalni ljudi koji se u Beogradu i Zagrebu predstavljaju kao zvijezde. Svi smo mi ljudi i treba gajiti taj odnos čovjeka s čovjekom. To je esencija odrastanja u gradu koji se zove Sarajevo – tu nema foliranja. Raja iz Sarajeva zna šta je ulica i kakva je to škola. U Sarajevu sam stvorio mikroklimu, okružio se ljudima s kojima se razumijem i to mi nedostaje kada nisam tu.
Ostatak intervjua čitajte ovdje
(Azra, DEPO PORTAL/mr)