Preuzeto sa bloga upoznajtesvijetokonas

Mostar je grad slučaj u kojem će se u nedjelju, 20. decembra, održati prvi lokalni izbori za Gradsko vijeće nakon 12 godina apsolutističke vlasti predstavnika dvije etnocentrističke političke stranke. Te dvije stranke su uz pokroviteljstvo delegacije EU, ambasada SAD i Velike Britanije donijele prijedlog Statuta Mostara koji bi trebao nakon izbora biti utvrđen dvotrećinskom većinom na prvoj sjednici novoizabranog Gradskog vijeća.

Njime se definiraju imovinska i izborna područja koja trenutno odgovaraju vladajućim političkim strankama i ratnim ciljevima UZP-a i daleko su od građanske ideje jedinstvenog Mostara. Međutim, u kontekstu mogućeg preustroja države sa dva nivoa vlasti mogu da imaju smisla. Iz tih razloga i drugih koje ovaj put nećemo pomenuti izbori u Mostaru su silno važni, ali nisu i odlučujući za sudbinu buduće građanske Bosne i Hercegovine. Zašto?

Da bi preduprijedili pitanje Makovog (pjesnik Mak Dizdar) vrlog pitca potrebno je hitro odgovor dati da Mostar imade u slivu smaragdne rijeke Neretve kulturnu i prirodnu baštinu svjetskog značaja od koje se mnogi lokaliteti nalaze na stalnoj ili tentativnoj listi Svjetske baštine UNESCO. Svjetske konvencije nas obavezuju da zakonodavnim putem obezbjeđujemo zaštitu baštine u miru, ali i u slučaju ratnih sukoba. Za uništavanje kulturne baštine u posljednjem ratu sud u Hagu je osudio jednog generala, jednog admirala i jednog političara. Odgovornost nadležnih za propadanje baštine u poslijeratnom periodu još uvijek nije potegnuta.

Obnova nakon 25 godina nedozvoljivo kasni

U Mostaru su oduvijek mirno zajednički živjeli stanovnici različitih vjerskih konfesija, a potom narodnosti. Problemi za Bosnu i Hercegovinu, pa tako i grad Mostar su nastali stvaranjem susjednih nacionalnih država koje su posljednjih sto godina, zloupotrebljavali njen milenijum star identitet zajedništva. Prvi masovni zločini i sistematsko uništavanje postojanja Bosne i Hercegovine su počeli u Drugom svjetskom ratu od strane Nezavisne države Hrvatske – NDH i četničke vojske generala i ministra vojske Kraljevine Jugoslavije Draže Mihailovića. Najveća stradanja stanovništva su bila u Istočnoj Bosni, Podrinju i Istočnoj Hercegovini.

Nakon Drugog svjetskog rata u ex Jugoslaviji obezbjeđen je unutrašnji mir i pomirenje, ali su sve socijalističke, odnosno komunističke zemlje u Evropi imale problem proizvodnje hrane radi raseljavanja sela. Dominantno poslijeratno prosrpsko rukovodstvo u Bosni i Hercegovini pa tako i u Mostaru je zamlju tretiralo kao običnu pokrajinu Srbije. To je za posljedicu imalo, do kraja 1960-tih godina, u Bosni i Hercegovini i AP Kosovu niži društveni proizvod od jugoslovenskog prosjeka (38% ex YU prosjeka).

Tek dolaskom probosanskih orijentiranih političara 1970-tih godina nastaje period intenzivnog razvoja velikih privrednih sistema: Energoinvest, Famos, Unis, UPI, Željezara Zenica, HAK Tuzla, Unioninvest, Hidrogradnja; Vranica, Šipad, Feroelektro, fabrike duhana Mostar, Sarajevo, Aluminij Mostar, trgovinske kuće, hoteli, GP Hercegovina, HE Mostar, Hepok, Vojna industrija “Soko” (koja je između ostalog proizvodila avione, helikoptere…), štamparije… Kroz Mostar je saobraćalo svaki dan 14 domaćih i međunarodnih željezničkih putničkih kompozicija samo u jednom pravcu, uz mnoštvo teretnih kompozicija. U tim vremenima Mostar je imao 126.628, a Bosna i Hercegovina oko 4,4 miliona stanovnika (popis iz 1991.). U posljednji međunarodni ratni sukob (kvalifikacija pravomoćnih sudskih presuda MKSJ) Bosna i Hercegovina ulazi kao najveći industrijski region na Balkanu i jedina Republika u ex Jugoslaviji koja je poslovala sa suficitom.

Režimi Srbije i Hrvatske su (1992/95.) organizirali i proveli najveće uništavanje tragova postojanja Bosne i Hercegovine, sa ciljem ostvarenja ideja o Velikoj Srbiji i Velikoj Hrvatskoj. Tako je i Mostar u ratu sistematski i planski razaran, a 25 godina nakon rata su nastavljene žestoke blokade obnove i razvoja.

Pandemija Covid-19 ostavlja u Mostaru teške ekonomske posljedice

Proglašena pandemija Covida-19 je u Bosni i Hercegovini prouzrokovala smanjenje bruto društvenog proizvoda i gubitak oko 40 hiljada radnih mjesta (I do VIII mjesec, 2020.), posebno u sektorima turizma, prijevoza, ugostiteljstva i drugim pogođenim djelatnostima. U međuvremenu, zbog najavljenih subvencija od strane Vlade FBiH na posao je vraćeno oko 15.000 radnika, čija će sudbina, nakon isteka ove kalendarske godine, opet biti neizvjesna.

Prema podacima Agencije za statistiku BiH (2018.), koja je radila dokument o radnoj snazi pod međunarodnim patronatom i metodologijom Eurostata i ILO-a i Međunarodne organizacije rada UN, stanovništvo BiH je sa oko 4,4 miliona (1991.) palo na 2,724.000 stalnih stanovnika (2018.). Predviđanja pokazuju da će sa ovim trendom iseljavanja i stope nataliteta BiH u slijedećoj deceniji izgubiti još oko pola miliona stanovnika.

Istovremeno prema podacima United Nations Department of Economic and Social Affairs – UNDESA (2019.), udio iseljenih osoba (emigranata) u ukupnom broju stanovnika BiH iznosi 49,5% i po njoj je BiH ne samo vodeća zemlja u regiji, nego i među vodećima u čitavom svijetu.  

Izborom Gradskog vijeća u Mostaru će se nesporno pokrenuti mnoga pitanja dosadašnjih odgovornosti upravljača i pokrenuti rješavanja mnogih lokalnih problema, ali na žalost uz moto narodne pjesme „kulu gradim, a kamena nemam“. Naravno da stari graditelj za gradnju kule nije imao para, a ne kamena.

Pa odakle onda namaknuti pare Mostaru, ali i čitavoj Bosni i Hercegovini, potaknuti investicije, napraviti uštede i racionalizirati upravljanje i usporiti dramatičnu emigraciju stanovništva? Očigledno novim ogromnim kreditima koji se zbog slabog rejtinga BiH ne mogu naći na tržištu privatnog kapitala već samo u EU i svjetskim fondovima kao i racionaliziranjem upravljanja uspostavljanjem dva nivoa vlasti (nacionalnog i lokalnog).

Mogu li građani BiH, najstarije države u ovim granicama u Evropi, biti sretni?

Drugim riječima u zemlji sa oko 2,7 miliona stanovnika depolitizacija i restart pravosuđa, politika čistih računa sa susjedima, stabilan državni budžet uz umrežavanje konaca ljudskog zbližavanja u gradovima, lokalnim i jakim mjesnim zajednicama bi lako dobila podršku javnosti, odnosno birača. Takvu obnovu bi mogao dramatično ubrzati robustan pristup prema zemljama zapadnog Balkana nove  administracije SAD, NATO i EU.

Ako bi on izostao još uvijek ostaju prilike za nove i reformirane stare političke stranke da u svojim predizbornim programima obećaju renesansu (franc. renaissance – obnova, preporod) odnosno podizanje adekvatnih tužbi za imovinska i teritorijalna prava. Da obećaju podršku provođenju presuda Ustavnog suda BiH, presudu uz finansijsku odštetu Federalnog suda u New Yorku predsjedniku RS Radovanu Karadžiću i indirektno R Srbiji, presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, eventualne buduće presude MMKS u Hagu šefu Službe državne bezbjednosti Srbije Jovici Stanišiću i operativcu SDB Srbije Frenku Simatoviću u aprilu 2021. godine, kao i komandantu Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću u maju 2021. godine.

Bosanskohercegovački odštetni zahtjevi ne smiju za cilj imati finansijsko uništavanje susjednih zemalja R Srbije i R Hrvatske već uspostavljanje čistih računa, radikalno obuzdavanje arogancije susjednih režima i njihove prakse uplitanja u unutrašnje stvari BiH. Političar Mirko Šarović je jednom prilikom izjavio: “Ako smo braća sa Srbima preko Drine, nisu nam zajednički novčanici”. Nacionalna Vlada BiH bi maksimalno ubrzala prihvatanje pristupnih EU normi i standarda. 

Zaključak:

Okupljanje novih i starih (reformiranih) političkih stranaka za izbore 2022. godine na nacionalnom građanskom programu je moguće, izvodljivo i realno, uz predizborni slogan: Temeljna ljudska prava, bolje plate i uspostavljanje penzionog fonda! Nestaće samo one političke stranke koje ne pronađu novi put u sadašnjem svijetu.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)