Izvor: portalnovosti.com
Piše: Đorđe Matić
Filmovi su uvijek imali više sreće s Indexima, nego Indexi s filmovima. U periodu nakon raspada SFRJ tako, muzika toga velikog (neki će reći "najvećeg") sarajevskog benda i jednog od najvoljenijih i najnježnijih simbola Jugoslavije, korištena je u više igranih filmova. I mada su je režiseri različito tretirali i varirali, imala je po pravilu istu funkciju: figurirala je kao metafora boljeg i čistijeg, nevinijeg vremena. I kao zvuk gubitka. Čak u tri važna filma kinematografija novih država, gradile su se oko pjesama Indexa, njihove pregnantnosti i izuzetne sugestivnosti, neke od ključnih scena. Kod Mančevskog najprije, u "Prije kiše": u antologijskoj sceni s delikatnim i snovitim klasikom "Sanjam", bljesne i sačuvano i zaboravljeno simboličko blago čitavog nestalog zajedničkog svijeta Jugoslavije. U "Grbavici" Jasmile Žbanić, "Plima", rana, revolucionarna kompozicija benda, iskorištena je kao metafora deurbanizacije i kulturalnog loma poslijeratnog Sarajeva. Možda najsugestivnija i ujedno najtamnija upotreba njihove muzike u filmu je "Lepa sela lepo gore" Srđana Dragojevića, gdje instrumentalni motiv iz pjesme "Bacila je sve niz rijeku", u danas već odavno ikoničkom kadru rađa neizrecivu jezu, i kasnije, u kulminaciji, gdje će pjesma biti zamašnjak jedne silno žalosne i katarktičke scene.
Neobično, svih ovih godina nije bilo dokumentarnog filma o bendu koji je rodio svu tu muziku – evo sve dosad.
Jednostavno nazvan "Indexi", što je jaka i sjajno smišljena poanta – bendu kao što su bili oni ne treba čak ni poseban naslov – film je sarajevskog režiserskog dvojca Zoran Kubura – Bojan Hadžiabdić. Rađen očito dugo, i očito iz ljubavi, s velikom energijom, film odiše poštenom i čistom namjerom, što je danas naročito važno i rijetko. Čak i na uvijek istoj zamci u sličnim filmovima – neizbježnom tematiziranju devedesetih, što kao gledatelji od nekog trena već očekujemo kao mračnog zloduha koji će se nužno pojaviti – autori ni trena ne padaju u ideološki natopljene naracije. Naprotiv. Samo beskrajna tuga ostaje nakon toga dijela prošlosti, što je negdje u dubini moguće i jedina prava i časna emocija, nakon svega. Ili kako u tom smislu Ismet Arnautalić – Nuno, član-osnivač i klavijaturist benda, u prvim minutama zapanjeno reče: "Joj, kol'ko je ljudi pomrlo ovdje...", gledajući u fotografije iz ranih šezdesetih, prije nego što se priča odvrti unazad i počne kronološki povijest benda.
Prvi dio, geneza benda, prvi radovi, sve to najavljuje dramaturški uzbuđenje koje gledatelj iščekuje kad film ubrzo bude došao do najvažnijih dijelova o nastanku neusporedivih radova, pjesama i albuma – tamo od kraja šezdesetih. I zaista biva tako, otkad se začuje prvi put, pa zaredom, ono najvažnije: pjesme – koje i kakve nemaju paralele ni sa čim kod nas, od stvaranja remek-djela zvanog "Plima" nadalje, muzika koja do danas ostaje jedan istinski mali veliki misterij. To je silno uzbudljiv dio filma, zvučno ali i vizualno, uz nevjerojatne (no, do žalosti i ljutnje, tako rijetke) arhivske filmske snimke benda.
Ovo je inače prilično dug, gotovo dvosatni film, što je potpuno ispravno s obzirom na važnost grupe i na duljinu njenog postojanja. No to je donijelo i neke probleme: u obavezi i odgovornosti autora da ispripovijedaju što više i nabroje već osnovne fakte, film se razvuče i pada znatno u drugom dijelu, pa je, paradoksalno, i predug, a opet prekratak da kaže sve što je imao. U smislu pripovijedanja i kronologije, sve je napravljeno solidno: godine, postave, albumi, pjesme. No to, baš takva linearnost, kao i činjenica da film do kraja samo na tome i ostaje, na faktima, uvod je i u njegovu glavnu manu.
Naši režiseri ionako rijetkih muzičkih dokumentaraca često i inače izgleda ne razlikuju žanr reportaže od dokumentarizma, razliku između "objektivnog" u reportaži i subjektivnog u autorskom dokumentarnom filmu, dakle slobode vlastitog pogleda, a time i ideja i interpretacije, tumačenja.
U čemu je i glavni problem filma. Jer, uza sva svjedočanstva brojnih sugovornika, uz sjećanja, anegdote, šale i pokoju impresiju koje smjenjuju fragmenti tih čudesnih pjesama – od "Plime", preko "Negdje na kraju u zatišju", "Svijet u kojem živim", "Sanjam", "Da sam ja netko", "Modre rijeke", "Balade", "Ti si mi bila u svemu naj", "Jutro će promijeniti sve", sve do "Bacila je sve niz rijeku" – pa baš nitko da ne postavi neko od pitanja važnijih i dubljih od materijalnih fakata. Nitko u skoro dva sata ni makar da pokuša, pa barem i krivo pokuša dati neku tezu, da nabaci makar išta o onome iza činjenica – osnovno pitanje: kako je bilo moguće nešto kao što su bili Indexi? Ovdje se kod nas ne razumije da čak i doslovno "ne znamo!" – već bi bilo važno reći. Izraziti zapitanost, izraziti nemogućnost objašnjenja – bolje je nego ne reći ništa.
Zato su bolne rupe u nedostatku ikakve spekulativnosti: najočitije, za barem najkraće skice tri najupadljivija karaktera i psihologije, tri ličnosti koje, kako film odmiče, naprosto viču za refleksijom – to su pokojni gitarist benda i apsolutni muzički vizionar Bodo Kovačević, i dalje živ basist Fadil Redžić, i naravno sam pokojni Davorin Popović, jedini "Pjevač" među pjevačima. Kakva je tajna u jezgru tri očita lidera, svakog sa vlastitim zvukom, a zajedno s njihovim "pobočnicima"-klavijaturistima, Nunom, Rihtmanom, Novkovićem, Batom Kovačem, Sinanom Alimanovićem, redom nezamjenjivim sukreatorima, te skupinom vanjskih autora (iznad svih dvojca Hegedušić/Perfiljeva)? Što s intrigantnom činjenicom koja se danas bolje vidi – da su Indexi u smislu gornjega zapravo bili kolektiv, rasadnik i magnet talenata i krajnjih individualaca – muzičarski, autorski i ljudski, velika krošnja pod kojom su se decenijama skupljali talentirani? A iz toga, i iznad sume dijelova: taj zvuk – sound – kako neprevodivo kažu muzičari, misteriozni qualitas, skup osobina koje nečiju muziku čine jedinstvenom i nemogućom da se imitira i ponovi – odakle to, baš tamo gdje je nastalo? I finalno, do krajnjeg paradoksa: od takvih ljudi. Nemaran prema svemu što je ličilo na građenje karijere, to je bend što je, čini se, postojao gotovo stihijski, čak ponekad i bez pravca, bez trikova i medijskih poteza – svega onoga čemu će poslije čitavu zemlju, scenu i estradu naučiti upravo njihov kasnije najpoznatiji kolega i sugrađanin. Oni su bili legende, a nisu imali karijeru. Kako je takav skup "majstora i baraba", i kroz tako dug period, uspio napraviti onakvu čarobnu, neprolaznu riznicu?
Pojavi, singularnoj, kao što su bili Indexi, nije dovoljno da je se samo ispriča, i tako da ostane u iluziji samorazumljivosti, bez pitanja i interpretacije, prepuštena "samo činjenicama" – u ehu one hegelovske "tim gore po činjenice". Zato je ovaj vrijedan, marljivo napravljen i topao rad, a na istinsku žalost, kontradikcija sam u sebi: film koji je ispričao gotovo sve o Indexima, a nije o njima rekao gotovo ništa.
(DEPO PORTAL)