PROFESOR SLAVO KUKIĆ UZVRAĆA IZDAVAČIMA

Koga svrbi taj se i češe: Pitam! I jedva čekam da mi se odgovori... Ali argumentima, ne pljuvanjem!

Hronika 05.08.20, 12:06h

Koga svrbi taj se i češe: Pitam! I jedva čekam da mi se odgovori... Ali argumentima, ne pljuvanjem!
"Moga vrlog pisca i izdavača, očito je, svrbi moje prozivanje institucija države – u konkretnom slučaju ministarstva obrazovanja Tuzlanskoga i posebice Zeničko-dobojskog kantona zbog devastacije obrazovanja, kojoj doprinose i njihovi ministarski marifetluci"

 

Nastavlja se polemika na temu "urušavanja bh. obrazovanja i monopola na udžbenike od strane pojedinih izdavačkih kuća", koju je na DEPO Portalu pokrenuo bh. akademik i profesor Slavo Kukić svojim kritičkim komentarom, na koji je uslijedilo reagiranje od strane izdavača - glavnog urednika i direktora izdavačke kuće Vrijeme Muamera Spahića.

 

U skladu sa pravilima profesionalnog novinarstva, ali i shodno potrebi da se na temu budućnosti bh. obrazovanja javno progovara, DEPO Portal objavljuje odgovor profesora Kukića, koji slijedi u nastavku:
 


Na portalu, koji objavi moj tekst „Urušavanjem obrazovanja najefikasnije se uništavaju i društvo i država“ – a kojeg urednica, valjda zbog procjene da će na taj način više zaintrigirati čitateljsku publiku, naslovi nešto drugačije – pročitah „lekciju“ koju mi, zbog iskazane „drskosti“, javno uputi osoba za koju nikad u svom životu dosad nisam čuo. I hvala suvremenim komunikacijskim tehnologijama na pomoći. Jer, da ih nije štošta bi mi i danas ostalo tajna. Ovako, potražih, pročitah i dešifrirah. Za besplatnu „poduku“ mogu zahvaliti osobi – ime joj je i dalje nevažno, bez obzira što mi spočitava da ga izbjegavam zbog straha od kaznenog progona – koja se predstavlja piscem, ali i vlasnikom izdavačke kuće koja se u mojem tekstu osjetila prozvanom.


Nemam, priznajem, informacija da bi mogao suditi o kakvom se piscu radi. No, za ovu priču to i nije važno. Ali, jeste važno da je moj „podučavatelj“ vlasnik izdavačke kuće koja se, očito, prepoznala u kritičkom osvrtu o stanju obrazovanja kojeg potpisah. I da napisanom htjede dati potpuno drugo značenje od poruke koju se željelo poslati.


Niti jedna rečenica iz objavljenog teksta se, naime, bez obzira što se takav dojam površnim čitanjem i može steći, ne tiče izdavača, pa ni onog tuzlansko-zeničkog dvojca u kojem se siroti pisac i sam prepoznao. Naprotiv, u tržišnim privredama logično je očekivati da takmaci, ma kojom vrstom djelatnosti se bavili, iskoriste sve instrumente – uključujući i korupciju dakako – kako bi osvojili što veći dio ukupnog tržišnog kolača. I to kao pravilo vrijedi svugdje – i ovdje i u ostatku svijeta.


Ono, međutim, što može biti problem jeste uloga države u utvrđivanju pravila tržišne utakmice. A ona je, u slučaju udžbenika za osnovne škole na prostoru Federacije, višestruko problematična. I to je poruka koju se željelo poslati. Usput, i na znanje mome „podučavatelju“, stavovi koje izrekoh nisu rezultat činjenice da sam, kako mi on sirotan spočitnu, glasnogovornik njegove konkurencije nego potreba kritičkoga intelektualca da progovori o onome, o čemu je i sam saznao iz medija. U kojima je, ponavljam i ovom zgodom, objavljeno i otvoreno pismo šest izdavača s prostora Federacije  u kojem se, a da navode iz njega nitko, pa ni vrli mi „podučavatelj“, nije demantirao, tvrdi da su, temeljem ocjena, dobivenih na anonimnom natječaju od recenzenata, angažiranih od federalnog ministarstva obrazovanja, od 141 odobrenog udžbenika za prvi, drugi, treći i osmi razred osnovne škole, samo dva od dvoje izdavača iz Tuzle i Zenice ocijenjena najboljima. A to, opet, ponovit ću i ovom zgodom, znači da su osnovnoškolska djeca na prostoru Tuzlanskoga i Zenočko-dobojskog kantona uskraćena za 139 kvalitetnijih udžbenika. Zašto?


Moj „podučavatelj“ tu vrstu pitanja pokušava skinuti s dnevnog reda logičkim trikovima. Radi se, „poduči“ me, o odlukama „kantonalnih ministarstava obrazovanja“ koje nisu pale s nebesa nego su nastale temeljem „izjašnjavanja učitelja i učiteljica, nastavnica i nastavnika u svim školama“, po kojemu je do „sada najzastupljeniji (najviše korišteni) udžbenik postao udžbenik koji će se koristiti u svim školama“.

 
Vrli „podučavatelj“, očito, vjeruje kako logički trikovi piju vode. I da su i učiteljice i učitelji, i nastavnice i nastavnici o kojima zbori najobičniji blećci. Da u prilog tome, tako ispade, svjedoči i izbor od struke lošije, a zaobilaženje bolje ocijenjenih udžbenika. To je, dakako, problem, ne moj nego moga „podučavatelja“. Što se, pak, mene tiče, prosvjetni radnici znaju, i to puno bolje od izdavača i trgovaca, što vrijedi a što ne. A poprilično sam uvjeren i da odluke o udžbenicima, po kojima će raditi, a kojima se u javnosti maše, sve prethodne godine – ne samo u Tuzli i Zenici nego i u drugim dijelovima BiH, pa i Sarajevu koje mi moj „podučavatelj“ spočitava – nisu donosili prosvjetni radnici koji konkretne programe s djecom i realiziraju. Donosili su ih, naprotiv, drugi, koji po partijskim i inim, nerijetko i koruptivno-kriminalnim kantarima, u ime živih učiteljica i učitelja, nastavnica i nastavnika, i protivno ocjenama struke, odlučuju što je za sirotu djecu najbolje.


Na besplatnu javnu „poduku“ mi, ruku na srce, nije bila namjera uopće reagirati. Kao što mi nije namjera reagirati na bljuvotine onoga koji poziciju kantonalnog ministra koristi za radnje koje su i zakonski i moralno krajnje problematične. A kojemu bi malo javne prepiske s akademikom – iza kojega su 32 knjige i 150 znanstvenih radova objavljenih širom svijeta, ali i udžbenici po kojima ispite polažu studenti u četiri države s prostora bivše Jugoslavije – dobro došlo kako bi i za njega saznala silna znanstvena zajednica, ako to već nije bila u prilici čitajući mu znanstvene, i uopće intelektualne uratke.


Na javnu „poduku“ reagiram isključivo zbog krajnje indikativnog joj postscriptumoma. Koji, usput, nije napisan da bi se branilo sebe nego opet lokalnoga „profesorčića“ koji je, kako stvari stoje, među zaslužnijima zašto je vrlom „podučavatelju“ odjednom krenulo. Koji, zapravo, demistificira i razloge zašto se pisac i izdavač na javnu „lekciju“ meni odluči. I potvrđuje na tisuće puta ponovljenu da se uvijek češe onaj koga svrbi. A moga vrlog pisca i izdavača, očito je, svrbi moje prozivanje institucija države – u konkretnom slučaju ministarstva obrazovanja Tuzlanskoga i posebice Zeničko-dobojskog kantona zbog devastacije obrazovanja, kojoj doprinose i njihovi ministarski marifetluci.


Svrbe ga, međutim, i pitanja koja sam postavio. Samo postavio, ništa i tvrdio. A na to u demokratskom ambijentu, ako se o njemu u ovoj zemlji uopće može govoriti, valjda imam pravo. Ako to ne zna pisac i izdavač, morao bi znati njegov politički pokrovitelj. I stoga ću ih još jednom ponoviti. Pitao sam, dakle „što je stvarni motiv, zbog kojega se interesima djece pretpostavlja zarada partijskih ljubimaca? Slijepa poslušnost prema partijskim moćnicima za čiju se volju veže i vlastita budućnost ili ambicija da se iz takvog angažmana šićari ponešto i za sebe? Genetska, dakle, sklonost kriminalu? Ili korupciji? Ili i jedno i drugo?“.


Pitam! I jedva čekam da mi se, ali i javnosti, odgovori. Ali argumentima. Jer, pljuvanje, na koje se odlučiše, nije zamjena koja pije vode.  

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

 

 

 

BLIN
KOMENTARI