Ne treba mi litra maksuzije i vakum pakovanje travničkog sira za otploviti u prošle dane. Dovoljno je bilo da vidim šta je zabilježila kamera simaptičnog galamdžije Damira Nikšića.
                               

… Sjećam se dobro - bio je dva sa dva. Kada uđe u onu našu nezaboravnu "Vrbanju, što je nekada bila kod istoimenog mosta, kao da donese pomračenje sunca. Zakloni svu svjetlost svojom pojavom. Bio je pravi div. Sto trideset i nešto kilograma i sve to u mišićima. Kada te stisne za ruku, čuješ kako ti kosti krckaju.

Zvali smo ga Ismet - moler. Ja sam našao caku, koja je kod njega strašno palila. Za mene je bio Ismet - soboslikar. Bio je zahvalan na tome i kao da je jedva čekao da ga tako prozovem, posebno ako je bio oko osme ili devete čase vinjaka.Osjećao se tada više umjetnikom, nego šljakerom koji je vješto ličio zidove svih naših stanova. Znalo se - proljeće, ljeto Ismeta soboslikara u kuću ti eto!
                            

Zimi je bio inventar "Vrbanje" i s njim se moglo kako hoćeš, ako mu ležiš. Ako mu ideš na živce, bolje ti je hvataj se Čaršije ili Ilidže. Njegove ogromne šake jako su ga svrbile u prisustvu njemu antipatičnih ljudi. Papke posebno nije mogao. Morala je i milicija nekoliko puta da smiruje Golijata ovog dijela Marijin Dvora. Od razjarenog gorostasa postajao bi u sekundu umilan kao beba kada bi se na vratima bifea  pojavljivala njegova tiha i krhka supruga. Dobro su to raja skužila, pa kada bi se naš dobri div upalio zbog nekog zalutalog papka, smirilivali bi ga veoma efikasno povicima: Ismete, traži te žena!
                            

I tako su tekla  naša druženja sve do jednog vrelog julskog dana 1972. godine kada mi je glavu probio nevjerovatnom pričom, koju je cijelo vrijeme ponavljao.

                            
- Ma, ne znaš ti kako sam ja nekada lako lovu zarađivao? Bilo mi je jedno 18 godina kada sam skakao po kamenoj obali Miljacke između Skenderije i Pošte...
                            

- I šta hoćeš da kažeš? Da si lovio ribu u Miljacki. Pa radili smo  to  gotovo svi iz raje. Lovu smo dobijali prodajući tek ulovljenje ribe čuvenoj frajla Miciki, što je stanovala preko puta moje kuće, u nekadašnjoj Istarskoj broj 6...- odgovarao sam mu.
                             

- Kakva riba, kakvi klijenovi i sapaće, ja sam ti bio glavni snabdjevač sarajevskih apoteka!
                             

Uh, pomislih, soboslikar je prešao mjeru. Tiho pitam Kemu, poslovođu šanka:
                             

- Koliko je popio?
                             

- Drugu ili treću, tek je počeo...
                             

Zbunjen nastavljam s Ismetom.
                             

- Čime si ti snabjedavao apoteke? Ubranim lipama, žarom, kestenima?
                             

- Opet ti meni nekakvu talašiku. Prvo o ribama, sada o lipama.
                             

- Hajde više reci - čime?
                             

- Zmijaaaama,zmijaaama! - gotovo je urliknuo.
                             

- Gdje si bio prije? U nekom drugom lokalu?!
                             

- Nisam, Tite mi!- zaklinje se on koji je nekoliko godina odrapio na Golom otoku zbog ljubavi prema nekom ruskom brki - evo sam  upravo došao sa soboslikanja.
                             

- Šta će apotekarima bjelouške, da im vade zube?
                             

- Kakve bjelouške! Ja sam ti bio pravi maher za zmije-otrovnice,  brajko moj!
                             

- Kobre, zvečarke?
                             

- Samo se ti zezaj! Hajde, ako smiješ, dođi sutra na Obalu da vidimo ima li ih još...
                             

Dogovor pade i meni sinu. Pošto sam bio novinar koji obećava u nekada najčitanijem sarajevskom dnevniku "Večernjim novinama", javim se uredniku i zatražim dva fotorepotera i kamere sa teleobjektivima.
                              

- Hoćeš li još i šofera i kola - zeza se urednik Zdravko Kokotović, koji je poslije dopisivao iz Moskve.

Došli fotoreporteri, došao i ja, ali nema Ismeta. Popušio sam, pomislih, ništa ne govoreći kolegama. Kad eto ti gorostasa. Picn'o se kao da će na vjenčanje. Tamno odijelo, bijela košulja i utegnuti  bordo fitilj. Valja se ulentrati za aksam đeride, kako su tada u Rajvosa zvali "Večernje".
                              

- Hoćemo li, drugovi, na ovu stranu - povede nas soboslikar preko puta nekadašnje štamparije ”Oslobođenja" i nekadašnjeg kina "Tesla".
                              

Stajao je ukočen kao kobra pred munjeviti napad i onda radosno viknu :
                              

- Eno mojih zmijica! Još ih je više nego kada sam imao 18 godina. Vidi se da nema više Ismeta zmijolovca - sam se hvalio.
                                

Pretrnuo sam od užasa pod nama. Desetak tijela migoljilo je u klupku i uživalo u jakom julskom suncu. Kolege fotoreporteri ustuknuše, pa onda skupiše snagu i započe neumorno škljocanje. Ismet nas je polako vodio prema Pošti. Zmija je bilo gotovo na svakom kamenu iznad presahle Miljacke.
                              

- Pogledajte dobro, sve su to prvoklasne otrovnice! Uh, da nisam u odijelu, što bi ih nahvatao...Samo ne znam da li ih apotekari i danas kupuju - nastavljao je zaneseni Ismet što je u trenu otplovio u svoju prošlost. Odjednom se naglo sagnuo, gotovo sunovratio iza kamene ograde što se proteže Obalom. Pobjedonosno se uspravio s dvije, činilo mi se, ogromne zmije, koje su se bijesno izvijale u jakim šakama. Stisnuo ih je za glave tako vješto i lagano kao da se igra. Odvratni gmizavci sijevali su otvorenim čeljustima u kojima su sijali šiljasti zubi. Krenuo je sa otrovnicama prema meni.  Potrčao sam i nisam se zaustavio do Pošte.
                             

- Uh, jesmo junaci! A onako si me zezao u "Vrbanji".
                             

Sutradan sam imao glavni naslov na prvoj strani. Moja reportaža na cijelom listu, a na slikama zmije i Ismet što se šepuri u "vjenčanom odijelu". Naslov je bio "Zmije opkolile Sarajevo". Nešto danas kontam bolje i to nego ono što nas je opkolilo 20 godina poslije... Ali nećemo politiku u moju butigu... Tekst mi prenijele brojne novine, čak i Tanjug. Tog sam dana dobio i redakcijsku nagradu. Uveče sam je trošio s Ismetom i rajom u "Vrbanji".  

Naravno jutro poslije zakasnim na posao... U Redakciji me dočeka urednik s otvorenom stranicom ”Oslobođenja" i naslovom "Komunalci ulovili zmije".
                              

- Umjesto da akciju pratiš do kraja, ti bančis. Ono jučer što si dobio, danas ti oduzimamo i još ti umanjujemo dvadeset posto od plaće...
                              

… Poslije vremeplova, evo me opet, jedva čekam da skoknem do Obale. Priznajem, nešto mi drago što su se zmije vratile. One uvijek traže ekološki čista mjesta kao što je Sarajevo danas. Pametnom tajkunizacijom uklonili smo sve one fabrike što su nam prije rata zagađivale kotlinu. Gradili smo samo trgovačke centre i kafane učestvujuci tako aktivno u velikoj svjetskoj eko-manifestaciji zvanoj “Zelena akcija”.  

Od čiste have se živi, a ne od Čađavih dimnjaka, zar ne?
                                

Zato se nadam da će Damir Nikšić s kamerom prošetati i do onog kamenog zida obale rijeke Miljacke između Skenderije i (glavne) Pošte. Možda opet sretne Ismetove i moje otrovnice?

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)