www.express.hr

Ljeto 2020. bit će čarobno za sve one Dalmatince kojima turizam nije ni primarni ni dodatni izvor prihoda. Dakle, za njih oko šest u svakom većem gradu od Dubrovnika do Kvarnera. Iza, od Rijeke do kraja Istre, možda se nađe i osam takvih.

U svakom slučaju, sitne su to, zanemarive brojke onih što na pustim cestama, slobodnim parking mjestima kao iz bajke o staloženom vozaču u kolovozu, putu od, recimo, splitske luke do Gripa koji ne traje dulje od leta iz Stockholma do juga Hrvatske, plažama po kojima se ne hoda opreznije nego po miniranom području, trgovinama bez redova i kalama bez kolona turista s kamerama na prsima i vodičima na čelu skupina, neće, barem ne odmah, vidjeti katastrofu u realnom vremenu. Gradovi i općine lako postaju destinacije, samo što je onda u njima sve teže živjeti.

Destinacije još lakše - evo, vidimo - postaju samo gradovi i općine u kojima se, međutim, nema od čega živjeti. Ako još ne znamo gotovo ništa o opakom virusu, znamo štošta o njegovim posljedicama, a one, čak i ako se pandemija zbilja okonča do početka lipnja - što je najčešće spominjani rok - neće značiti nagli povratak na dan prije. I godinu, dvije, tri, koliko već treba. Sve do pronalaska cjepiva ili lijeka - a idealno je dva u jedan - distanca će biti obvezujuća, mogućnost gašenja života na određeno vrijeme uvijek moguća, putovanje zrakom zbog dodatnih sigurnosnih mjera napornije nego prije, dok će neizbježna ekonomska kriza podrazumijevati smanjenje troškova na luksuz ili ono što će se, poput odlaska na godišnji odmor, početi smatrati luksuzom. Tek tad, nekad, nakon što znanost smisli čime će dotući COVID-19, a specijalizirane tvornice zadovolje tržište od više od sedam milijardi ljudi, svijet će, kažimo tako, opet postati poznato mjesto. Na isteku prve petine ovoga Dalmacija sliči sebi iz istog doba prošlog stoljeća: iz onih godina u kojima joj je napredak donio - odlazak.

Ostatak teksta čitajte na Express.hr

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)