Izvor: Banjaluka.net
Piše: Dražen Pehar

(Tekst prenosimo uz dozvolu autora)

Može, iako to nije izričito rečeno u Ustavu, Aneksu 4, Član VI, koji definira sastav, ključne procedure, i opseg djelovanja/jurisdikciju Ustavnog suda BIH.

Pri tome, na umu treba imati sljedeće:

1. Polazim od pretpostavke da je moguće razumnije i manje razumno interpretiranje Ustava BiH. Ukoliko pretpostavimo drugačije, sve je dopušteno, a Republika Srpska onda je samo fikcija.

2. Jedna od osnovnih stvari jeste sljedeća: ne možete imati i djelotvoran Ustavni sud i Visokog predstavnika sa Bonskim ovlaštenjima. Prema članu VI.4, odluke ustavnog suda jesu konačne i obavezujuće.

Ono što te odluke „drži“ jesu razlozi koji, prema VI.2.b, sačinjavaju sastavni dio samih Odluka. U situaciji kada „milost“ visokog predstavnika dozvoljava važenje tih odluka, sam Ustavni sud nema potrebnu ni legitimnost ni legalnost (u bilo kojem sastavu).

3. Sigurno je da je, prema razumnom tumačenju Ustava, predviđeno nakon pet godina da se „način izbora stranih sudija“ promijeni. To se dokazuje činjenicom da je izbor početnih sudija ograničen na trajanje od pet godina. Nakon toga, trajanje mandata sudija (u kasnijem sazivu) mijenja se. Dakle, Ustav vrlo jasno naznačuje da je sastav ustavnog suda (prema principu šest domaćih plus tri strana), prema VI.1, PRIVREMEN. No, nije rečeno da se taj sustav mora promijeniti, nego da se ‘može’, što je onda (nakon 2000. godine) zloupotrijebljeno.

4. Također iz riječi Ustava vrlo jasno proizlazi da niti Ustavni sud ne stoji iznad Ustava, kvalifikujući time član VI.4. Drugim riječima, Ustavni sud ne može donijeti odluku koja ne poštuje samo slovo Ustava: „The Constitutional Court shall uphold this Constitution.“ (Aneks 4, Član VI.3 – princip) – „Ustavni sud poštovaće/realizovati ovaj Ustav.“ Onda kada ustavni sud ne poštuje ustav, on se samo-delegitimira. I umjesto instrumenta rješavanja sukoba i stabilizacije, postaje instrument razdora i destabilizacije. U istoriji jurisdikcije imamo mnoštvo takvih primjera, uključujući notornu ‘Dred Scott’ odluku Vrhovnog suda SAD, iz 1857., koja je bila jedan od uzroka izbijanja američkog građanskog rata: naime, dotična je odluka „dokazala“ da je, prema Ustavu SAD i Deklaraciji nezavisnosti, institucija ropstva legalna i legitimna, te da „crnac“ nikada ne može biti „državljanin SAD“ u punome smislu.

5. Zanimljive su sljedeće dvije činjenice koje su do sada uglavnom ostale neprimijećene:

a. Prema slovu Dejtonskog Ustava, ne postoji etnički ili nacionalni predznak kada govorimo o sastavu Ustavnog suda. To je element deriviran tumačenjem koje jeste uvjerljivo, ali ujedno je donekle zavodeće (objasnit ću što pod tim mislim). Ključna podjela jest ona na entitete.  Ustav propisuje da dva člana suda bivaju izabrana od strane Narodne skupštine Republike Srpske. Ne govori se o njihovoj etničkoj odredbi. Također, četiri člana moraju biti izabrana od strane „Predstavničkog doma Federacije“ (ne „Doma naroda Federacije“! – ovo je vrlo znakovito). To znači da odredbe Ustavnog suda predviđaju da „glavni konflikt“ bude onaj između entiteta (u procesima i predmetima pred Sudom). Naravno formula „4 + 2“ odmah asocira na djeljivost sa tri, i implicira konstitutivne narode. Međutim, to nije izričito rečeno. Ono što je važno jest sljedeće: dvije osobe izabrane od strane Narodne skupštine Republike Srpske predstavljaju u Ustavnome sudu BiH interes Republike Srpske, kao entiteta.

b. Naravno, kada imate devet sudija, onda postoji mogućnost preglasavanja. Tri strana plus dva bošnjačka mogu preglasati ostala četiri. No, ova mogućnost počiva na činjenici da je u Ustavnome sudu određeno pravilo odlučivanja prostom većinom. Međutim, čini se da niko do sada nije pogledao što član VI eksplicitno kaže. Nigdje u članu VI ne stoji da će Ustavni sud BiH donositi odluke prostom većinom. Dakle, ovdje je riječ o jednoj važnoj i dugoročno izrazito štetnoj odluci samog ustavnog suda.

6. Ključno: Zbog čega tvrdim da Narodna skupština RS može opozvati dva člana Ustavnog suda BIH?

Prema doslovnome tekstu stoji da sudije ovoga suda ili služe do svoje 70-e godine života, ili sami daju ostavku, ili ih opoziva konsenzualna odluka ostalih članova suda („zbog nekog razloga“ – primjerice, kršenje ugleda ili dokaz o pristranosti ili o „nepoćudnom“ tajnom uticaju). Osobno, vjerujem da bi bilo najmoralnije/ najpravilnije kada bi današnji članovi Ustavnog suda BiH, izabrani od strane Narodne skupštine RS, sami dali ostavku. To bi imalo najveću težinu. Međutim, njih također može „smijeniti“ Narodna Skupština RS naprosto jer u tekstu ustava stoji da su oni „selected“ tj. izabrani. Oni svoju ključnu legitimnost crpe iz te činjenice.

Narodna skupština RS mora posjedovati to pravo, jer je besmisleno pretpostaviti da se institucija odrekla mogućnosti sprečavanja vlastitog učestvovanja u donošenju odluka štetnih za samu dotičnu instituciju (princip nužne samoodbrane). Ukoliko dva člana izabrana od strane Narodne skupštine RS ostaju u samome Ustavnome sudi i pod postojećim okolnostima, to znači da Narodna skupština RS dobrovoljno nastavlja učestvovati u procesu koji joj izuzima nadležnosti ili joj na neki drugi način prijeti ili je za nju destruktivan….a to nije moguće.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)