- Živim na darovanom vremenu, od kontrole do kontrole. Iako sam prebolio karcinom dojke, moja priča s tim nije završila i svakih nekoliko mjeseci ponovo proživljavam istu traumu. Kad uđete u ordinaciju na ultrazvuk, šutite i vi i liječnik. Iz njegova izraza lica pokušavate otkriti što se zbiva, a preznojite se ako se zaustavi na nekom dijelu ili se namršti prilikom pregleda. Odahnete kad vam pruži ubrus za brisanje nakon ultrazvuka i čujete rečenicu: Sve je u redu, vidimo se za šest mjeseci, opisuje Dejan Orehovec (37) iz Murskog Središća svakodnevicu s kojom živi.

On je među jedan posto, odnosno 20 do 30 muškaraca koji svake godine obole od raka dojke. U njegovom slučaju, prisjeća se, nikad u životu nije ozbiljnije pobolijevao, nikad nije doživio stres, nikad nije primio udarac u lijevu dojku, piše 24sata.hr.

- Sve je počelo 2010. godine, no to znam sada kad odvrtim film unazad. Tada nisam obraćao pažnju na to da mi se lijeva dojka malčice povećala. Nije bilo ništa alarmantno, ali se vidjelo na majici. Ubrzo je počeo svrbež, osobito oko bradavice te iste dojke. To sam pripisivao reakciji na tkaninu ili omekšivač za rublje. A onda sam primijetio da su mi oko bradavice počele padati dlačice. To je sve trajalo oko tri godine, a tada se pojavila bol na dodir, opisuje prve simptome kontakt policajac Dejan.

Kaže kako bol nije bila stalna nego se pojavljivala povremeno, a mijenjao se i osjet boli koji je isprva iznutra grijao, a zatim prelazio u pečenje. Tada se prvi put javio liječniku opće prakse koji ga je uputio na ultrazvuk. Nalaz je bio uredan, a primijetili su tek da u toj dojci ima gušće tkivo. Ništa alarmantno, ništa zabrinjavajuće.

- Simptomi su se nastavili nizati, pa sam ubrzo na majici primijetio male, sitne kapljice osušene krvi. Najprije mi nije bilo jasno odakle to dolazi, a onda sam shvatio da je iz bradavice. Pritisnuo sam bradavicu, a iz nje je potekla smeđa sukrvica. Opet sam otišao liječniku koji me ponovo poslao na ultrazvuk. Sad sam se već zabrinuo, pa sam počeo na internetu istraživati simptome. Sve što sam uspio dobiti bilo je povezano uz rak dojke, ali sam mislio da je za mene to nemoguća dijagnoza jer sam muškarac, premlad za tako nešto. Otišao sam na ultrazvuk koji se opet vratio s urednom dijagnozom - nastavlja Dejan čija agonija nije time završila.

S nalazom se vratio liječniku opće prakse koji je uzeo uzorak iscjetka i poslao ga na citološke pretrage koje su se također vratile u granicama normale, bez naznaka da se u dojci odvija zloćudni proces. Liječnik je kazao da od pretraga može još preporučiti jedino mamografiju.

- To je bila komedija, jer u Čakovcu u bolnici tu pretragu ne rade muškarcima. Poslali su me na Rebro. Ondje se tehničarka zajedno sa mnom smijala kako ćemo izvesti snimanje. Bilo je neugodno i njoj i meni, ali nekako smo uspjeli. I nalaz mamografije bio je posve uredan - nastavio je Dejan prisjećajući se kako je nakon toga prestao ići liječniku.

Osjetio je kako se u dojci pojavilo neko novo tkivo, ali ne kvržica ili nešto što bi moglo naslutiti da je riječ o tumoru.

- Bila je to nekakva tvorba, dosta velika, koju sam osjetio ispod kože. Iscjedak iz dojke je postao prilično obilan i uskoro je bila riječ o čistoj krvi, bez sukrvice. Bio sam ljut jer nisam mogao shvatiti što se zbiva i ako mi nije ništa, kako je moguće da imam takve simptome. To je potrajalo dodatne tri do četiri godine. Supruga me cijelo vrijeme tjerala liječniku, no ja sam joj govorio da imam papir da mi nije ništa. Tad je rekla da će me naručiti na pregled u zagrebačkoj poliklinici makar se opirao, pa sam na koncu popustio i rekao da idem na pregled samo kako bi ona bila mirna - nastavio je Dejan.

Supruga Iva Maljuna Orehovec (31) također se nije mirila s idejom da mu nije ništa, a i dalje ima brojne simptome. Brinula se o njegovom zdravlju, a istovremeno skrbila o tek rođenom sinčiću Luki koji danas ima četiri godine. Zato ga je praktički natjerala na odlazak specijalistima. Pregledala ga je onkologinja dr. Ilona Sušac iz poliklinike Eljuga koja je rekla da vidi tvorbu veličine oko pet centimetara, ali joj se čini da nije kancerogena.

- Ona je prvi liječnik koji je reagirao, umjesto da je odmahnula rukom i rekla da mi nije ništa. Uzela je u ruke telefon i nazvala kirurga te rekla kako preporučuje da mi izvade tu tvorbu. Spasila mi je život. Kirurg me operirao u listopadu i poslao tkivo na analizu. Čekali smo 15 dana. Sjećam se da je bio petak 13., oko 18 sati. Dobio sam poziv za zagrebačkim predbrojem telefona, no nisam se odmah javio jer nisam znao tko je. Išao sam provjeriti broj, i vidim u imeniku da je riječ o bolnici Rebro i odjelu onkologije. Uzvratio sam poziv, ali više nikog nisam dobio. Otišao sam doma i nervozno telefonirao u nadi da će netko ipak s druge strane podignuti slušalicu, ali nije. U taj čas stiže moja supruga i govori mi da prestanem telefonirati jer su iz bolnice nazvali nju. Nalaz je pokazao da imam zloćudni tumor dojke, nastavlja on prisjećajući se užasa.

Liječnik im nije rekao u kojem je stadiju njegova bolest, je li metastazirala, kakve su prognoze. Znali su tek da se u ponedjeljak trebaju javiti na onkologiju na pregled.

- U međuvremenu sam počeo po internetu tražiti sve o toj dijagnozi. Tad sam se iskreno uplašio, ali ne za sebe nego za moju obitelj. Te 2015. godine smo supruga i ja dignuli kredit za kuću i rodio nam se sin. Gledaš klinca i misliš si tko će ga hraniti kad tebe ne bude - nastavio je on.

Razmišljao je bi li tešku informaciju podijelio s roditeljima, sestrom, braćom i prijateljima.

- Pozvao sam ih i rekao im da je situacija takva, ne znam što će biti dalje, ali ne želim vidjeti suze ni tugu. Tko mi ne dođe nasmijan, u mojoj kući nema što tražiti. Ne moram ni reći da do ponedjeljka nismo uopće spavali. Tad smo došli na pregled i liječnik je rekao da se tumor vjerojatno nije proširio i nema metastaza te da odmah idem na operaciju jer ne znaju koliko je još tog tkiva ostalo u mojoj dojci jer na patohistologiji nisu uspjeli pronaći rub između tumora i zdravog tkiva - kazao je Dejan.

Operirali su ga u roku od pet dana. Dan prije operacije u bolnici je nakon tuširanja stajao pred ogledalom pokušavajući zamisliti kako će mu prsa izgledati bez te lijeve dojke.

- To je dio mog tijela, tu je uz mene čitavog života. Pozdravio sam je i prokomentirao: Ajde da se pozdravimo, sutra te tu više nema, nasmijao se. Napravili su mu mastektomiju, a zatim su ponovo čekali 15 dana nalaze patohistologa da potvrdi kako su izvadili sve. Uz prethodnih pet centimetara uklonili su dodatnih pola centimetra tkiva kako bi bili sigurni da je to sve.

- Konzilij je odlučio da mi ne treba zračenje jer su izvadili sve, ali imam obvezne kontrole. U početku je to bilo svakog mjeseca, pa svaka dva, tri mjeseca, a sad sam na svakih šest mjeseci. Uskoro će to biti svakih godinu dana. Kontroliraju i zdravu dojku kako bi se uvjerili da sam zdrav. Ja sam se nakon tri mjeseca vratio na posao jer nisam mogao sjediti doma besposleno. Jako sam zahvalan kolegama i šefovima jer su u svemu tome bili jako uviđavni i puni podrške - ističe on dodajući kako je u njegovom slučaju put do dijagnoze potrajao predugih sedam godina.

Nastavak teksta čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)