Izvor: 100posto.hr

Ime Natascha Kampusch smo svi itekako dobro zapamtili, kao i užasno priču koja ide uz njega. Imala je samo deset godina kada je postala seksualna robinja i tako je živjela čak osam godina. Danas ima 31 godinu te može jasno vidjeti koliko je ta žestoka trauma ostavila posljedica na njen život.

Sutra, 23. augusta, će biti tačno 13 godina od kada je uspjela pobjeći svom tamničaru i zlostavljaču Wolfgangu Priklopilu, koji se bacio pod voz nakon što mu je pobjegla.

Natascha još uvijek pokušava "posložiti" svoj život, no i dalje svakodnevno odlazi u kuću koju je naslijedila od svog otmičara, čisti i posprema isto ono mjesto gdje ju je silovao, izgladnjivao, tukao i psihički maltretirao velik dio njenog djetinjstva.

Ne želi prodati kuću da netko od nje ne napravi "tematski park"

Kaže da na nju to djeluje katarzično pa nije htjela prodati ni srušiti kuću da je neko ne pretvori u "tematski park". Osim kuće, zadržala je i Priklopilov automobil. Sve to itekako upućuje na Stockholmski sindrom, odnosno bolesnu povezanost žrtve s otmičare i nakon što je se oslobodi.

To je sindrom stvaranja emocionalne veze i identifikacije s agresorom, koji je naziv dobio po pljački banke u Stockholmu, nakon što su se 1973. godine žrtve emocionalno vezale za pljačkaše. Takva solidarnost može se manifestirati i na način da taoci pomažu otmičarima da ostvare svoje ciljeve ili pobjegnu od policije. Naučnici su došli do zaključka da je utemeljen na strahu da se ne razvije još veća patnja za taoca, ali i na unutrašnjoj dobroti taoca i njihovoj želje da pomognu otmičarima. Što više energije ulažu u taj odnos, to je teže raskinuti vezu.

U slučaju Natasche, posljedice dugogodišnjeg odnosa su očite. Iako je napisala knjige "3096 dana" i "Deset godina slobode" te zaradila milione od TV intervjua snimanja i suradnje s filmskim redateljima, ona i danas živi skromno, povučeno i "oštećeno".

Nezaposleni telekomunikacijski inženjer, Wolfgang Priklopil, zgrabio je Kampusch na odlasku u školu i uvukao u svoj kombi 2. marta 1998. Zaključao ju je u podzemnu sobu u predgrađu Strasshofa, u blizini njenog pravog doma. Priklopil je svojoj žrtvi rekao da su vrata i prozori minirani i da je njena porodica zaboravila na nju.

Živjela je u veoma maloj, tajnoj sobici, od samo pet kvadrata. Bio je to zatvoren prostor koji je imao dvoja vrata te velika čelična glavna vrata. Ulaz je bio skriven u Priklopilovoj garaži, a soba nije imala prozora niti je u nju dopirala dnevna svjetlost. Nataschi nije bilo dozvoljeno napuštati taj skučeni prostor tokom noći prvih nekoliko godina njenog zatočeništva. Prvih šest mjeseci zatočeništva bila je neprestano u toj sobici, a iz nje nije izašla ni jednom.  

Vodio je na skijanje, kupovao poklone i sobicu preuredio prema njenim idejama...

Nakon toga, sve joj je češće bilo dopušteno boraviti u ostatku kuće, no svejedno svake večeri spavala je u svojoj sobici. U njoj je bila zatvorena dok je Priklopil bio na poslu. Nakon nekog vremena sobicu su preuredili prema njenim idejama. U trenutku kada je policija prvi put pregledala kuću, u sobici su pronašli nove ljestve koje su vodile prema krevetu, ladice, police na kojima je imala i male šalice, TV, stol, stolicu, WC školjku i umivaonik, vješalice za odjeću, memo ploču i ventilator. Soba je bila prepuna papira, knjiga, odjeće, kutija, igara i boca vode. Od juna 2005. godine Nataschi je bilo dopušteno šetati se po vrtu. Priklopil joj je 17. februara 2006. dopustio da napušta kuću po potrebi. Nakon toga odveo ju je i na skijanje na nekoliko sati u blizini Beča. Tada nije imala priliku za bijeg. U početku je pak Natascha ovu priču negirala, no uz niz dokaza priznala je da je istina.

Prema Nataschinoj originalnoj izjavi nakon bijega, ona i Priklopil bi se rano ujutro digli i doručkovali. Priklopil joj je davao knjige, iz kojih se obrazovala, a prema izjavama njegovog kolege djelovala je sretnom. Kasnije, kad je objašnjavala svoju izjavu, potvrdila je da joj ništa nije nedostajalo tokom zatočeništva. Izjavila je i da je bila pošteđena mnogih stvari, kao npr. nije bila u prilici početi pušiti, piti alkohol niti zapasti u loše društvo, za razliku od svojih vršnjaka. Priklopil je upozorio Nataschu da nosi pištolj i da će je ubiti ako pokuša pobjeći. Natascha tvrdi da je imala više prilika za bijeg. Priznala je da joj je čak i sam Priklopil ponekad predlagao načine na koje bi mogla pobjeći. Neki od susjeda čak su medijima rekli i da je bilo slučajeva u kojima bi Priklopil jeo u restoranu dok bi ga Natascha sama čekala u automobilu.

Natascha Kampusch u javnost je izašla 23. augusta 2006. godine. Tog je dana čistila i usisavala otmičarev automobil, BMW 850i u vrtu. U 12:53 sati, Priklopila je neko nazvao pa se on od nje odmaknuo da mu ne smeta buka usisavača. Kampusch je ostavila usisavač uključen i pobjegla iz dvorišta. Trčala je kroz dvorišta i ulicu oko 200 metara i one koji bi vidjela putem tražila da zovu policiju, ali niko se nije obazirao. Nakon pet minuta pokucala je na prozor jedne kuće i predstavila se, pa je ta žena pozvala policiju koja je stigla u 13:04. Nakon toga Natasha je odvedena u policijsku stanicu u gradu Deutsch Wagram.

Njen identitet potvrdili su prema ožiljku na tijelu, putovnici koju su pronašli u sobi u kojoj je bila zatočena a kasnije i prema DNA testu. Bila je u dobrom fizičkom stanju iako je bila prilično blijeda, rastresena te je težila tek 48 kilograma, gotovo jednako kao i osam godina prije kada je nestala. U tih osam godina narasla je samo 15 centimetara.

Savine Freudenberger, prva policijska službenica koja je došla u kontakt s Nataschom nakon njenog bijega, rekla je da je bila iznenađena djevojčinom inteligencijom i vokabularom. Nakon dvije godine zatočeništva Priklopil joj je počeo donositi knjige, novine, imala je i radio, a gledala je i TV program ORF-a poznat po promoviranju obrazovanja i klasične muzike. Također, Natascha na to dodaje da je konstantno imala osjećaj da joj nešto nedostaje; deficit koji je nadopunjavala obrazujući samu sebe učeći razne vještine. Na primjer, u zatočeništvu je naučila plesti.

Slobodna, no ne može započeti svoj život

Priklopil se, nakon što je saznao da policija traga za njim, ubio skočivši pod voz blizu stanice Nordbahnhof u Beču. Vjeruje se da je predvidio svoje samoubistvo već prije rekavši Nataschi da ga nikada neće uhvatiti živog. Natascha je izjavila da tuguje nakon vijesti o Priklopilovom samoubistvu bez obzira na činjenicu da je od tog čovjeka bila držana u zatvoreništvu punih osam godina. Ipak, zanijekala je mogućnost postojanja Stockholmskog sindroma u njenom slučaju te je Priklopila jasno nazvala kriminalcem. Danas, slobodna od Prikopila, ali ne i sjećanja, čini se kako Kampusch ne može ponovno započeti svoj život. Svoje je misli otkrila u intervjuu za Guardian.

- Prije otmice, moj život nije bio sjajan. Roditelji su mi se rastali, često su se svađali i iskaljivali svoju ljutnju i na mene. Šamarali bi me i vrijeđali. Do dobi od 10 godina već sam se kompulzivno prejedala, bila sam depresivna i usamljena. Zapravo, posljednje dane slobode provela sam fantazirajući o samoubistvu, maštala sam kako se bacam pred auto i kako mama tuguje za mnom i shvaća kako me nepravedno tretira, ispričala je.

Prve riječi koje je uputila svom otmičaru u kombiju su bile "koju veličinu cipela nosiš?". "I ne samo to, obasipala sam ga paljbom pitanja, koliko si star, imaš li ženu i djecu, zašto nemaš djecu", prisjetila se.

Gledala je kriminalističke serije i znala je kako je važno doznati što više informacija o kriminalcu, a Natascha je bila bistra djevojčica. U početku, odnos s njenim otmičarem je bio prilično jednostavan, ili koliko može biti jednostavan za dvojac u kojem je jedno od njih drugog zarobio u podrumu, a o tome pojma nemaju ni njegova majka ni najbolji prijatelj, koji redovno dolaze u kuću.

Prestao bi je tući kad bi se krenula sama udarati

„Prvu večer sam ga zamolila da me pokrije, pročita mi priču i poljubi za laku noć“, prisjeća se.

Kupovao joj je kroasane za doručak i skupe igračke poput vozovva na željeznici. Natascha se tada počela ponašati kao malo dijete, s očiglednim regresijama, a stručnjaci objašnjavaju da je to psihološki odbrambeni mehanizam od traume. No, stvari su tada počele biti čudnije. Priklopilovi darovi postali su sve neobičniji, darovao joj je vodicu za ispiranje usta i ljepljivu vrpcu te joj je rekao kako je egipatski bog. Prestao bi me tući kad bih krenula sama sebe udarati. Najlakše mi je bilo složiti se s njim i ne protiviti mu se.

"U nelagodnim situacijama, primjerice kad me kupao, pretvarala bih se u svojoj glavi da sam na wellnessu, a njega kao slugu koji me pere", ispričala je.

Do ranijih tinejdžerskih godina, postalo joj je sve teže slagati se s njime i njegovim prohtjevima, koji su bili sve bizarniji. Primjerice, samo bi se jedno jutro probudio i zahtijevao da ga zove "maestro". Ako bi odbila, udario bi je.

"Danas shvaćam da mi je želio pokazati kako je jači od mene, kako bi me slomio i onemogućio moje misli o bijegu. Tada je postao nasilniji, držao me satima zatočenu u mraku, nije mi davao hranu. Konstruirao je interkom pa bi mi preko noći u njega vikao uvrede i tako me budio", prisjetila se.

Također, njen otmičar je u to doba shvatio da mu ona može služiti oko puno kućanskih poslova, pa je od seksualnog roba postala i onaj radni.

"Tukao me sljedećih šest godina. Ponekad je jedini način da prestane bio da sama sebe počnem lupati šakom po licu. Izgledala sam kao luđak, a on me molio da prestanem", objašnjava, priznajući da je nekoliko puta pokušala i ubiti se, a Priklopil je sukladno s tim mijenjao svoja raspoloženja. Ponekad bi bio dobro raspoložen i srdačan, a ponekad hladan kao led.

Osjeća se nelagodno s drugim ljudima

"Mislim da mi je kroz godine zaista počeo vjerovati. Mislim da je želio stvoriti svoj vlastiti savršeni svijet sa mnom, osobom koja je u njemu samo kako bi mu služila".

Imao je viziju mene kao lijepe arijevske služavke i družice koja će ga obožavati, kaže.

On joj je rekao da su Židovi krivi za 11. septembar i napad na SAD, bojio joj je kosu u plavo i davao knjige iz kojih je učila.

"Kad sam navršila 18 godina, održala sam mu govor u kojem sam mu zahvalila što me nije ubio. Rekla sam da sam zahvalna što je lijepo brinuo o meni, no da me ne može prisiliti da zauvijek ostanem s njim i da sve mora okončati. Kad sam to izgovorila, zaklopila sam oči i čekala udarce. No, do njih nije došlo. Otvorila sam oči i pogledala ga, a on je stajao preda mnom, poražen. I sam je znao da sam na rubu snaga te da me očaj osnažuje", ističe.

Jednom je rekla: 'Iako su ljudi diskretni i puni suosjećanja, meni je nelagodno biti u prostoriji s njima. Optimalno okruženje za nju je izlazak vani po kiši i nevremenu kada ljudi nose kišobrane prislonjene na lice pa ne gledaju u nju. Ubrzo nakon bijega, rekla je kako je sanjala da ima djecu, ali to joj se više ne događa i ne planira imati porodicu Psihijatri misle kako ima mentalnu blokadu zbog koje ne može krenuti dalje, koliko god ona to sama pokušava racionalizirati. Danas se bavi izradom nakita te tvrdi kako se osjeća puno bolje.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)