Preuzeto sa bloga upoznajtesvijetokonas.com

Polovinom X stoljeća slavenska Bosna postaje samostalna oblast. U doba bosanskih banova i kraljeva promet robe je uglavnom išao preko Dubrovnika, Trogira i Budima. Razlozi putovanja u tim vremenima su bili trgovinski, zdravstveni i vjerski.

Bosanski ban Kulin 29. avgusta 1189. godine, piše Povelju Dubrovniku, kojom dopušta slobodno trgovanje po Bosni. To je najstarija poznata sačuvana povelja pisana narodnim jezikom kod južnih Slavena i prvo pominjanje slavenskog imena za grad Dubrovnik, umjesto romanskog imena Ragusium.

Potrebno je reći da su u tom vremenu, povelje pisane na narodnom jeziku, u cijeloj Evropi, bile prava rijetkost. Koliko je danas poznato, vjeruje se da je  trgovinska isprava bana Kulina treći poznati dokument pisan domaćim jezikom u Evropi uopće (poslije dokumenata pisanih u južnim dijelovima Španije i Francuske).

Kulin ban – vizija umjetnika Adis Elias Fejzića

Povelja bosanskog bana Kulina Dubrovniku

29. augusta 1189. godine

U ime Oca i Sina i Sv. Duha. Ja ban bosanski Kulin zaklinjem se tebi, kneže Gervasije (Krvašu), i svima građanima Dubrovčanima da ću biti iskreni prijatelj Vama od sada i do vijeka, i pravi mir držati sa Vama i pravu vijernost dok god sam živ.

Sve Dubrovčane koji kao trgovci putuju po mojoj državi ma gdje ko hoće odsjesti ili gdje ko prolazi, pravom vjerom i pravim srcem držaću ih bez ikakve štete (po njih) sem ako mi neko po svojoj volji učini poklon; i da im ne bude od mojih časnika nasilja; i do god će biti kod mene, pružiću im savjet i pomoć kao što i samome sebi i koliko god budem mogao bez ikakve zle namjere. Tako mi Bog pomogao i ovo sveto jevanđelje.

Ja, Radoje dijak banov, pisah ovu knjigu po naredbi banovoj…

„Kulin ban predstavlja historijsku i mitsku ličnost bosanske feudalne države. Prema sačuvanim dokumentima (osam pisanih i jedan natpis na kamenom spomeniku) u kojima se spominje njegovo ime, vidi se da je Kulin ban bio bosanski ban u periodu od 1180. do 1204. godine… Pisac Lašvanin je zabilježio da „…u vrijeme njegova banstva Bosna bi najsretnija i najobilatija…“. Slično pišu i dubrovački pisci, navodeći da je Bosna u doba Kulina bana bila sretna i blagoslovljena. U narodnoj tradiciji to vrijeme je zapamćeno kao „zlatno doba“ što potvrđuje stara narodna poslovica koja glasi „Od Kulina bana i dobrije dana“. Pretpostavlja se da je ruski konzul Gil'ferding odnio ovaj značajan dokument iz Dubrovnika u Petrograd. Danas se povelja čuva u Dubrovačkom arhivu i Biblioteci Akademije nauka u St. Petersburgu“ – (Prof. dr. Dženana Čaušević, Pravno politički razvitak BiH, Magistrat Sarajevo, 2005.).

Iz vremena bana Kulina potiče i tzv. ploča velikog sudije Gradiše, pronađena u naselju Podbrežje (Visoko), a predstavlja prvu značajniju potvrdu postojanja institucije sudstva u srednjovijekovnoj bosanskoj državi. Vladar (ban Kulin) i njegova kancelarija, institucija sudstva, pismo (bosančica) i jezik (starobosanski – piši kako govoriš…) su nesporni artefakti postojanja najstarije države južnih Slavena sa jednom od najstarijih sudskih institucija u Evropi.

Tajanstveni srednjovjekovni grad Dubrovnik (općina Ilijaš u Kantonu Sarajevo) su po Jakovu Lukareviću (Luccari), dubrovačkom diplomati i kroničaru (1551-1615.), osnovali dubrovčani kojima je Kulin ban dao na eksploataciju srednjobosanske rudnike. „Grad Dubrovnik je nekadašnja dubrovačka kolonija, koja se jako bavila rudarstvom i to srebrom i željezom“ – dr. Luka Đaković, „Rudarstvo i topioničarstvo u BiH“.

Vjeruje se da je to prva Dubrovačka kolonija u Bosni; prvi rudarsko metalurški centar; mjesto gdje je nastala ideja i potekla inicijativa za izdavanje Povelje Kulina bana; upravno politički centar jedne srednjovjekovne teritorijalne jedinice. Spominje se u mnogim pisanim izvorima, a napušten je početkom XVIII stoljeća. Danas je zaštićeni kulturno-historijski spomenik BiH.

U blizini Starobosanskog Dubrovnika je i nekropola Velikog kneza Bosanskog, Batića i njegovih, za koje mnogi tvrde da su najljepši ukrašeni stećci u čitavoj Bosni i Hercegovini. Na stećku kneza Batića je uklesano: „Va ime oca i sina i svetoga duha amin. Se leži knez Batić na svoe zemli na plemenitoj, milostiu Božiom i slavnoga gospodina kralja Tvrtka knez basanski. Na Visokom se prebolih, na Dubrovkom medn doide. Si bilig postavi gospoja Vukava s moimi dobrimi. Živa mi virno služaše i mrtvu mi posluži“.

Nedavna arheološka istraživanja nekropole (2015.) su otkrila očuvane ostatke tekstilnog grobnog plašta koji su pohranjeni u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

Otomanski popis iz 1468. godine, bilježi na širem području današnjeg Sarajeva pet trgova od kojih su tri dostigla status varoši među kojima je i grad Dubrovnik. Popis iz 1604. godine, registrira varoš kao glavni grad nahije Dubrovnik.

Saobraćajni znak u Ilijašu

Dubrovačke trgovinske kolonije su bile širom srednjovjekovne Bosne. Što su Dubrovčani u njima bili brojniji, to su rudnici bili značajniji. Zabilježeno je da se njihov broj samo u Srebrenici 1434. godine, penje na blizu pet stotina osoba. Između 1412. i 1433. godine, u Visokom je stalno boravilo oko 370 Dubrovčana, dok je u Zvorniku između 1415. i 1432. godine, stalno boravilo oko 640 Dubrovčana (Desanka Kovačević Kojić, Zvornik u srednjem vijeku).

Rudnici srebra, zlata, bakra i olova su u Fojnici, Kreševu, Deževici, Dusini, Srebrenici, Olovu…

Razvijenost kovačkog i oružarskog zanata u tim vremenima ukazuje da se neprekidno vadila gvozdena ruda. Već 1335. godine, pominje se posebna varijanta bosanskog štita, a 1419. godine, kao izvrsna roba spominje se bosanski mač. U Dubrovniku i Splitu se prodaje luksuzno posuđe, tacne,  nakit, mamuze od srebra… označeni kao bosanski.

Izvoz olova i srebra preko Dubrovnika je imao znatne razmjere. Brodovima iz Dubrovnika se izvozilo u Španiju, Aleksandriju, Tursku, a posebno u Veneciju. Računa se da je u vremenu od 1372. do 1391. godine, izvezeno iz Dubrovnika samo u Mletke 310.819 kg, i to najvećim dijelom bosanskog olova. Trgovina olovom je pružala široke mogućnosti dubrovačkim trgovcima da se naglo obogate. To potvrđuje blistava karijera Žore Bokšića koji se od sina siromašnog kamenara popeo na položaj protovestijara bosanskog kralja. U svom testamentu on za sobom ostavlja 10.000 dukata.

Stanovništvo u gradovima Bosne u prvoj polovici XV stoljeća ima dosta srebrenog posuđa, nakita i sirovog srebra u privatnom vlasništvu. U mnogobrojnim odlukama vijeća Dubrovačke republike su zapisana gostovanja bosanskih muzičara frulaša (piffara), trubača (sonatores, tubete), gajdaša (campognatores), dobošara (gnacharini), lautista (lautarii)… , što sve upućuje da se radilo o profesionalnim artistima koji su bili vezani za plemićke dvorove – Dr.Boris Nilević, Proces afirmacije srednjovjekovne Bosanske države.

Već od Stjepana II (polovina XIV stoljeća) bosanski vladari su kovali srebreni novac. U gradskim naseljima se trguje luksuznom robom, naročito tkaninama koja je plaćana srebrom.

Razni predmeti od srebra bosanske izrade (ad modum bosnensis) bili su veoma traženi izvan Bosne. Širom Mediterana se znalo uz bosansko srebro i zlato, za olovo, smolu, med i vosak; za bosanske konje, krzna, sokolove i jastrebove, plahte, kožne pojaseve, štitove i mačeve, znalo se i  za Crkvu bosansku…

Proračuni ukazuju da je početkom XV stoljeća, samo posredstvom Dubrovčana, iz bosanskih i srpskih rudnika odlazilo u svijet godišnje oko 25 tona srebra. To je imalo vanredni značaj i za privredu Evrope toga vremena. Do sredine XV stoljeća, godišnja evropska proizvodnja srebra iznosila je prosječno 27 tona – (D. Kovačević-Kojić, O rudarskoj proizvodnji u srednjem vijeku.). Tako je bilo sve do vremena velikog priliva zlata i srebra u Evropu iz američkih rudnika u XVI stoljeću.

Otomanski kroničar Dursunbeg, koji je sa Otomanskom vojskom ušao u Bosnu, impresioniran onim što je vidio, zabilježio je da je Bosna ustvari rudnik srebra i zlata…

Sjajna 830-ta godišnjica pisanja Povelje Kulina bana bit će skromno obilježena, kao i proteklih godina,  29. augusta u Malom muzeju, na početku Aleje ambasadora u Sarajevu.

Ćamil Sijarić je zapisao: "I ko bi danas znao da se nekad trgovalo u mjestima duž puta od Dubrovnika do Foče, kao što su Kobuk, Ledenice, Mićevac, Crnice, Ključ, Vratar… I ko bi znao da se tim putem od Dubrovnika do Foče stizalo za pet dana, do Niša za 15 dana, a do Carigrada za trideset. Ili da pomenemo gradove uz dolinu Neretve i dalje duž puta za Savu, a kojih danas nema: uz Neretvu – Slivno, Driva, Norin, Brštenik kraj Počitelja, Nerezi, Nehran, Novi Kruševac, Blagaj, Vrabac, a niz Bosnu  Borač, Berez, Kučlat, Rudnik i druga mjesta, u koja danas niko ne ide na pazar".

Slijedi drugi dio: “830 godina bosanskohercegovačke historije privrednog udruživanja”

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)