www.bljesak.info

To što se ne može biti malo trudan i malo principijelan, Stranci demokratske akcije ne znači ama baš ništa. U Statutu te partije ne piše, a trebalo bi, da je članovima SDA ili navodno nestranačkim namještenicima u vrhovima javnih preduzeća, dopušteno sve ono što se upisuje u mane dojučerašnjih kolega i aktuelnih političkih protivnika.

Može, drugačije rečeno, ponosni vlasnik iskaznice sa tri slova i jednim ljiljanom ili loše prikriveni simpatizer imati diplomu koju je sam sebi napisao, isprintao i dodijelio, može imati mjesec ili godinu, sasvim svejedno, staža u HVO-u, snagam Fikreta Abdića ili, što nije često, ali postoji, duži staž pripadnika Vojske Republike Srpske, kao što, naravno, može uživati amnestiju za dezertere ili o ratu govoriti iz pozicije stanara bankovnog trezora.

Napuštanje SDA-a, novi angažman ili upala kritičkog uma ne mijenjaju, već brišu granice dopuštenog. Ima pod Bakirom Izetbegovićem svakoga, kao što je bilo i pod njegovim ocem ili Sulejmanom Tihićem: bivših bojovnika raznih vojski, ex agenata Kontraobavještajne službe Jugoslavenske narodne armije, heroja odbrane Hamburga i Stockholma, predratnih električara kojima ni svi milioni skupljeni u tranziciji nisu pomogli da nauče ko je bio Marlon Brando, onodobnih rigidnih komunista i ovodobnih klanjača svih namaza, menadžera kojima je najveći poslovni uspjeh primanje budžetske plate, inženjera što su, samo zbog podobnosti, sjedali na ona mjesta sa kojih su ljudi poput Emerika Bluma stvarali industrijsku, modernu i prosperitetnu Bosnu i Hercegovinu.

Nema te mrlje u biografiji koju lojalnost ne može oprati, kao što za SDA nema gorih kritika od onih koje im upućuju dojučerašnji uglednici ili podmladak pripreman za velike stvari – za promjene u političkom i društvenom životu čiji je cilj da sve ostane navlas isto.

Sve loše što o najvećoj bošnjačkoj političkoj organizaciji kažu, recimo, Dragan Čović i Milorad Dodik, Izetbegoviću i pratnji na jedno uho uđe, a na drugo izađe u roku odmah. Malo, ali samo malo više im se u glavi zadrže napisi onih novinara kojima nisu omogućili da od žurnalizma zarade strašne pare i steknu više nekretnina nego što imaju centimetara visine.

Kada o prirodi SDA progovore oni što su do prije neki dan sjedili u prvim redovima stranačkih skupova ili prve milione dobijali na poklon, tada slijedi kontraofanziva u kojoj se ne biraju sredstva i ne poštuju nikakva pravila. Dvojica koji o tome i na svježim primjerima mogu govoriti su nekadašnji gradonačelnik Mostara, Safet Oručević, te premijer Vlade Kantona Sarajevo, Elmedin Dino Konaković.

To da je Oručević dio rata proveo u HVO-u je tajna tačno koliko i podatak da je Konaković godine na nekom fakultetu čistio između dva obroka. U SDA ne samo da su to znali, nego su u jednom slučaju, onom Oručevićevom, smatrali nevažnim, dok su u drugom poticali svog dečka koji je obećavao da dođe do visoke stručne spreme, bilo kakve i iz iz bilo čega, jer svakako nema fakulteta za ministre, zastupnike, predsjednike vlada i gradonačelnike.

Dok su se čvrsto držali stranačkog kursa, mogli su, i Oručević i Konaković, biti i generali Hrvatske vojske, HVO-a, HOS-a i još koječega, odnosno skupljati diplome k'o djeca sličice. Kako su skrenuli, e tako su postali sporni u onoj mjeri u kojoj, nekada davno, nije bilo bitno ni kako vladaju, ni kako uče, ni šta ostavljaju iza sebe - od Sarajeva bez vode do dijela Mostara koji se komotno mogao zvati Safajevo.

Sukobi Stranke demokratske akcije sa svojim nekadašnjim gradonačelnicima i premijerima, dragocjeni su najviše zbog onoga što govore o prirodi te neodgovorne, kleptokratske i poltronske partije koja nije stvorila ništa vrijedno pomena, ali jeste pokvarila sve čega se dotakla, od gradova do firmi, od društva do onog dijela državne administracije koji bi joj pripadao nakon izbora.

To što su se isto ponašale i ponašaju HDZ i SNSD, niti amnestira SDA, niti je utješno, sasvim suprotno: nesreća inače ne dolazi sama, a kod nas joj se omililo biti u trojki.

SDA demokratiju vidi kao proces u kojem je poželjna promjena mišljenja, ali samo jednom i u, kažimo tako, tačno određenom pravcu: onom nacrtanom u Ulici Mehmeda Spahe, broj 14, 71.000 Sarajevo.

Sve drugo je, vidimo, kažnjivo, baš kao što su, dok ljubav traje, irelevantne i prošlost i sadašnjost i višak riječi i manjak djela i zadivljujuća brzina sticanja imetka ili zvanja.

To što neko loše govori o SDA ne znači nužno da je on, ko god bio, dobar. Kada SDA o nekome govori loše to, međutim, ništa dobroga o toj stranci ne kazuje sve i kada joj činjenice idu u prilog. Sve uloge koje joj je historija dala, SDA je odigrala kriminalno. Jedina koju nije je ona koju uporno i s gnušanjem odbija. A ta je, kako je poodavno rekao filozof Asim Mujkić, da konačno učini jedno dobro i važno djelo: da se, mirno i dostojanstveno, samoukine.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)