Preuzeto sa bloga upoznajtesvijetokonas.com

Na vijest o preranoj smrti našeg prijatelja, advokata Mome Ćerića, ostali smo baš doslovno zatečeni i nijemi. Na sahrani po ateističkom obredu na gradskom groblju Bare, kojoj je prisustvovao veliki broj prijatelja i poznanika, vladala je „sveta šutnja i tišina“. Nakon sahrane, u prepunom kafeu „Paragraf“ u koji je Momo volio zalaziti, takođe je vladala šutnja ili su ljudi tiho razgovarali. U jednom trenutku njegov kolega pravnik, sudija Nenad Šeleda, je zamolio vlasnika kafea Kemala Pršeša – Miša da zazvoni na zvonu iznad šanka i da mu da riječ. Nekoliko toplih rečenica o Momi nam je pričinilo veliko olakšanje.

Ko je bio Momo Ćerić? Kako ga opisati ljudima koji ga nisu poznavali niti ikada vidjeli?

Njegov kolega, advokat Nedim Dobojlić jednostavno kaže:„Kada pomislim na Momu, preda mnom je njegova impozantna pojava, vedar i tih duh i njegova neraskidiva životna veza sa Počiteljem“.

Veliki, krupni, jaki Momo, čiju ruku prilikom rukovanja nisam mogao ni obuhvatiti, je posljednjih godina imao zdravstvenih problema, ali se zahvaljujući svojoj začuđujućoj prirodnoj snazi brzo i oporavljao. Na pitanje kako je, on je volio duhovito odgovarati da je zdravstveno generalno dobar, a da će o detaljima drugi put. U međuvremenu su prije vremena iznenadno umirali drugi, pa tako i njegova divna supruga Jasna iza čije smrti je jednom i on „umro“ kako se sam volio šaliti, a drugi put evo i uistinu umro. Baš kao u stihu pjesme Olivera Dragojevića: „Živote moj dvaput sam umra, umra za njom“, s tim što je u Mominoj životnoj priči sve zaozbilje. Iza Mome i Jasne je ostala njihova kći Dina Ćerić.

Momo je davno, sa svojim sestrama, na tragičan način (saobraćajna nesreća u Počitelju) prerano ostao bez jednog roditelja. Iako su nam u to davno vrijeme roditelji prijateljevali bio sam bliži (zbog razlike u godinama), njegovom starijem rođaku Mirzi Ćeriću, čija je majka poginula u istoj nesreći sa Mominim ocem. Momina sestra Hida prije rata mi je bila godinama kolegica u turističkoj agenciji Olimpik turs, ali ipak smo se Momo i ja približili tek nakon rata, kada je grupa tzv. filmadžija (Davor Pušić, Dubravko Bibanović, Enver Dizdar, Jasmin Duraković, Velid Hodžić…) kojoj sam bio blizak, počela zalaziti u kafe Paragraf u Šenoinoj ulici, gdje su se okupljali advokati i djelatnici u pravosuđu.

Radni ručak u Paragrafu – slijeva, Emir Šahinpašić, Dragan Mičunović, Velid Hodžić, ja, Davor Pušić, Omer Pušilo, Nenad Šeleda, Samir Rešić i Momo Ćerić (sleđa)

Vremenom sam, po prirodi posla, bio zadužen da organiziram studijska putovanja advokata po Evropi, pa je i moje druženje sa ljudima oko pravosuđa postalo češće. Kroz ta druženja u posljednje dvije decenije su prošli mnogi, ali je nas desetak, među kojima i Momo, ostalo zajedno okupljajući se povremeno na „radnom ručku“ gdje se objektiviziraju vijesti i događaji, nikada ne pominjući naše poslove.

Momina duhovitost i vedrina je osvajala svakog živog. Kao  vječiti putnik na relaciji Sarajevo – Počitelj, Momo daje komentar za historiju: „Ne trebaju nama super brzi vozovi. Ne tražimo mi od ove vlasti ništa, samo neka nam omogući standard i brzinu putovanja koji smo imali prije više od pedeset godina. U vremenu prije rata ja sam na izboru imao 14 vozova dnevno iz Ploča za Sarajevo i obratno.“

Smijali smo se i njegovom odgovoru nekom belajdžiji iz Mostara koji mu je zamjerio što brani nekog drugog problematičnog tipa: „Dragi moj ja bih pare dao da sam mogao braniti Krležu ili nekoga kao on, ali nisam nikada za to imao priliku“.

Veza Mome Ćerića i Počitelja je bila metafizičke prirode. Na sahrani u Sarajevu je bilo prisutno dvadesetak prijatelja iz Počitelja i Mostara. Nikada nije pričao o degradaciji Počitelja i ciljanih razaranja nakon protjerivanja bošnjačkog stanovništva, nakon čega su u Počitelj dovedene i nesretne hrvatske izbjeglice iz centralne Bosne i Kaknja. Nikada nije spominjao miniranje Hadži Alijine džamije i devastaciju i pljačku Umjetničke kolonije i 58 objekata u samom Počitelju. Ne mogu da se sjetim da je nekada i spominjao posljednji agresivni rat. Onako velik i fizički impozantan bio je tih i nenametljiv.

Caffe Soliter – Erbein Rešidbegović, ja, Slobodan Nikolić, Momo Ćerić, slikao Duško Ščepanović

Kako je on doživljavao svoj Počitelj ne znam, ali sam siguran da ja nikada više neću proći kroz Počitelj, a da se ne prisjetim dragog Mome Ćerića. To osjećanje je davno opjevao Mak Dizdar u Ljeljenima:

I kada tiho između procvalih cvjetova

Zamišljen tako

Prolaziš

Možda kao i ja pomisliš na one koji su

Prije tebe ovuda tiho

Prolazili.

Previše poznatih ljudi i prijatelja svakodnevno, kako bi rekli pravnici – van svake razumne sumnje, prije vremena zauvijek nestaju, a da bi to bilo normalno. Mi preživjeli ostajemo po pravilu nijemi. Iz tih razloga i pišem ovo kratko sjećanje. Naša zajednička ideja stara oko jednu deceniju da napravimo trodnevnu turu od Počitelja preko Dubrovnika i nazad, koja je bila utvrđena za 3. februar 2019. godine, ostala je zauvijek neostvarena.

Strpljivim, kako se kaže saburli (pomalo, polako…) čitaocima predlažem da zašute i pažljivo poslušaju muzičku priču Kraj pendžera Jusuf stari u izvedbi MSR. Pjesma pjeva o kratkoći života od mladosti do starosti jer narodno iskustvo još nije uglazbilo bosanskohercegovačku, a naročito  Sarajevsku moriju (umiranje nazdravo u najboljim godinama) koju je prozno i poetski izrazio Abdulah Sidran:

„Rat je bio mila majka

Šta nam učiniše

Ove godine potom“.
   

Oni koji su poznavali Momu Ćerića neka se zato zakratko prisjete njega, a oni koji ga nisu poznavali neka se, svako za sebe, prisjeti njemu dragih ljudi kojih više nema.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)