Preuzeto sa bloga upoznajtesvijetokonas.com

Na stećcima su davno uklesane poruke onog i onakvog svijeta o kom moderna Europa danas sanja“ – hrvatski književnik Miroslav Krleža.

Osobena bosanskohercegovačka duhovnost je nastala još u antičkom vremenu kao mješavina naroda Ilira, Rimljana, Kelta, Gota, a potom Obra, Slavena… i njihovih religija koje su oni donosili sa sobom. Grci kao i Rimljani nisu imali riječ za religiju niti su imali svećenike po zanimanju. Najbliža rimska riječ za religiju je cultus deorum, što znači poštivanje bogova. Grčki bogovi su u vremenu Rima uglavnom promijenili imena ali je u to vrijeme  na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine bilo i  više misterijskih kultova koji su bili važan dio rimske religije (Religio Romana).

Mitridat (Mitras) je perzijski spasitelj bog svjetla i istine. Bio je omiljen među vojnicima i trgovcima. Obično se prikazivao kako ubija bika, oslikavajući tako njegovu ulogu „spasitelja od smrti” i „ratnika”. Mitraistička svetilišta su bila okrenuta od zapada prema istoku i imala su jednu prostoriju koja se zvala cella ili crypta. Tragovi kulta boga Mitre su otkriveni širom današnje Bosne i Hercegovine (Konjic, Rogatica, Jajce…). Tragovi helenističke i rimske umjetnosti u vidu umjetničkih predmeta, mozaika, građevina… su pronađeni u ilirskom Daorsonu, Ljubuškom, Mogorjelu kraj Čapljine, Sarajevu, Stocu, Japri, Travniku, Srebrenici…

U Sarajevu je bilo više sinagoga i sjedište rabina, tako da 1580. godine, uz muslimansku većinu stanovništva, djeluju katolička i pravoslavna crkva i jevrejska sinagoga

Jednobožački judaizam počinje „U početku stvori Bog…”. To su prve tri rječi jevrejske Biblije zvane Tanah u kojoj je najmanje pet različitih priča o stvaranju. „Na početku vidje Bog da je sve dobro.” Knjiga Postanka govori takođe kako je izvorni mir i sklad narušen i uništen. Jevreji su na Balkan došli još u vremenu grčko–perzijskih ratova, a posebno veliki talas naseljavanja je bio u XVI stoljeću, nakon protjerivanja iz Španije. U Sarajevu je bilo više sinagoga i sjedište rabina, tako da 1580. godine, uz muslimansku većinu stanovništva, djeluju katolička i pravoslavna crkva i jevrejska sinagoga.

Kršćanstvo (Hrišćanstvo) je počelo životom, poslanjem, smrću, uskrsnućem i uzašašćem Isusa, čovjeka Jevreja, za kojeg kršćani vjeruju da je Sin Božiji; ali mu korijeni sežu u mnogo dublju jevrejsku tradiciju. Kršćanstvo se smatra Novim zavjetom u odnosu na Stari zavjet. Prahistorija o životu Isusa i tumačenja njegove pojave, koja su ga držala Kristom ili Mesijom zabilježeni su u Novom zavjetu, koji uključuje Evanđelja (Jevanđelja), poslanice ili pisma, i druge spise iz I stoljeća. Svi oni potvrđuju da je Isus bio, i da jest, osobni zahvat Gospoda pri uspostavljanju svoje moći i djelotvornosti u svijetu. Naziv Evanđelje ili Jevanđelje potiče od grčkog evangelion – dobre vijesti ili radosne vijesti. U raznim krajevima Bosne i Hercegovine pronađeno je nekoliko desetina građevina nazvanih kasno-antičkim ili starokršćanskim bazilikama datiranih između V i VI stoljeća.

Crkvena podjela se dogodila 16 srpnja/jula 1054. godine, kada je došlo do konačnog raskola između Istočne i Zapadne crkve. Ovaj raskol neki nazivaju Veliki raskol, odnosno Velika šizma. Crkveni  raskol 1054. godine, koji je podijelio crkvu na Katoličku i Pravoslavnu dogodio se za vrijeme vladavine carigradskog patrijarha Mihajla Keraularija i pape Lava IX.

Islam je način života, dīn (riječ koja se često prevodi kao „religija”) način života koji je Bog od samog stvaranja namjenio svojim stvorenjima. Ljudska pobuna i grijeh natjerali su Boga da neprestano šalje poslanike...

Neposredni povod raskolu dala je rasprava o beskvasnom kruhu u bogosluženju. Dublji i odlučujući uzroci raskola između “zapadne” i “istočne ” crkve leže još iz antičkih vremena   kada je car Teodozije I podijelio carstvo (395.) između svojih sinova. Zapadno rimsko carstvo  oslanjalo se na latinski jezik i kulturu, te ih uvijek stavljalo u prvi plan, što je dovodilo do neprestalnih trvenja suprotstavljenih frakcija, te eskaliralo u rasprave o raznim detaljima i razlikama u bogoslužju i dogmi na “istoku” i “zapadu” podjednako.

„Pravoslavna crkva je skupina crkvi sa samostalnom upravom. Najstarija je Grčka pravoslavna crkva i crkve kojima upravljaju patrijarsi iz Aleksandrije, Antiohije i Jeruzalema. Patrijarh iz Carigrada drži časno prvo mjesto, ali nije nadležan za sve crkve. Za obraćenje Slavena su najzaslužniji misionari sv. Ćirilo i Metodije u IX stoljeću, a Rusija je postala hrišćansko kraljevstvo pod sv. Vladimirom 988. godine. Ostale važne pravoslavne crkve su crkve Srbije, Rumunjske, Bugarske, Slovačke, Poljske, Kipra i Albanije. Poput protestantskih crkvi, pravoslavna crkva ne priznaje rimsku papinsku vlast“- (izvod iz John Bowker, World Religions (Religije svijeta), Znanje, Zagreb, 1997.).

U novije vrijeme osnovane su Crnogorska i Makedonska crkva koje za razliku od Ukrajinske pravoslavne crkve nije priznao vaseljenski patrijarh Vartolomej. Religijski analitičari smatraju da je raskol Ruske pravoslavne crkve sa Carigradskom posljedica političke naravi, a ne  religijske.

Islam je religija koja propovijeda da nema Boga osim Boga, propovijeda odanost Bogu, a počinje sa poslanikom Muhamedom (Muhammad „neka je mir s njime”) – blagoslov koji se ponavlja pri svakom spominjanju njegovog imena. Islam je način života, dīn (riječ koja se često prevodi kao „religija”) način života koji je Bog od samog stvaranja namjenio svojim stvorenjima. Ljudska pobuna i grijeh natjerali su Boga da neprestano šalje poslanike, naprimjer Adama (Adema a.s.), Mojsija (u Islamu Musa a.s.), Isusa (Isa a.s.)… da ljude izvedu na pravi put din. Međutim, svi poslanici osim Muhameda a.s. su odbacivani, proganjani pa čak i ubijani – (J. Bowker, isto).

U oba slučaja Francuzi su radikalno iskazali nezadovoljstvo načinom vladanja, bez obzira ko je bio organizator tih revolucija. Nikada Francuzi nisu bili protiv religije već protiv njene zloupotrebe

Islam je na područje Bosne i Hercegovine zvanično došao sa sultanom Mehmedom II (1462./63.), međutim uprava Osmanskog carstva je u oblasti moćnog feudalca Pavla Radinovića, pripadnika Crkve bosanske, najkasnije od 1451. godine (oblast Hodidjeda), kada su počeli dolaziti derviši kao nosioci islama.

Iako je  većina ljudi na planeti religiozna, ljudska priroda nije odredila religiju, jezik, običaje, ono što ćemo jesti i piti, ponašanje… Sve je to odredila sredina u kojoj se čovjek rodio i koja ga od rođenja priprema na upotrebu jezika, hrane ponašanja… kao i na religiju. Ono što je univerzalno u ljudskoj prirodi, odnosno jedinstveno za sve ljude, je želja za istraživanjem kako prepoznati iskvareno i uništivalačko, kako pomoći, kako obnoviti svijet u kojem živimo, kako doći do istine i zajedničke etike koja se može svesti na svim religijama popularnu rečenicu: „Ne čini drugome što ne želiš da se tebi čini“.

Fra Petar Aranđelović u knjizi Vjerni Bogu, vjerni Bosni (Rabic, 2002.), piše: „Kada je Boga premalo u Bosni, onda je ona stradala. Božije mjesto je onda zauzimala gramzivost, spremnost za otimanje i na kraju dominacija jednih nad drugima. Te nove bogove možemo nazvati narodom, nacijom ili državom“.

Nedavni socijalni protesti tzv. Žutih prsluka u Francuskoj vjerovatno su mnoge građane podsjetili na odlučujuću ulogu francuskih građana ukidanju teističkog i feudalnog društva, krajem 18. stoljeća, i prelazak u građansko sekularno društvo. Uz tekovine Francuske revolucije stariji građani su se prisjetili i velikog studentskog bunta iz ´68 godine, za opću emancipaciju i seksualne slobode koji je u svojoj posljedici razotkrio i tzv. tadašnju ljevicu (vojna intervencija SSSR-a na Čehoslovačku) i desnicu (odlazak apsolutiste De Gola – Charles de Gaulle).

U oba slučaja Francuzi su radikalno iskazali nezadovoljstvo načinom vladanja, bez obzira ko je bio organizator tih revolucija. Nikada Francuzi nisu bili protiv religije već protiv njene zloupotrebe.

Kako obnoviti sekularno društvo Bosne i Hercegovine u kojem bi Hrvati, Bošnjaci, Srbi, Ostali i Građani imali osjećaj ravnopravnosti i pune uključenosti u državni život, a da svi multikulturni elementi života ostanu potpuno zaštićeni? Hrvatski intelektualac Vlado Gotovac je svojevremeno, još u jeku agresivnog rata u BiH (1994.), u dijalogu sa Adilom Zulfikarpašićem, Mikom Tripalom i Ivom Bancem, konstatirao „da je to vrlo teška, silno teška zadaća, ali jedina moguća, koja će omogućiti jačanje institucija države, građanskih stranaka i cijelog političkog života. Protiv toga su dvije tradicije – tradicija Srpske pravoslavne crkve (religije i tla) i tradicija šerijatskog prava u kojem je država sama po sebi izraz religije. Samo je katolicizam donekle naučio lekciju laicizma, naravno ne još, jer klerikalizam nije nestao“.

Kako obnoviti sekularno društvo Bosne i Hercegovine u kojem bi Hrvati, Bošnjaci, Srbi, Ostali i Građani imali osjećaj ravnopravnosti i pune uključenosti u državni život, a da svi multikulturni elementi života ostanu potpuno zaštićeni?

Adil Zulfikarpašić je podsjetio na činjenicu da praksa pokazuje da katolička crkva nije van političkog djelovanja jer je aktivno pridonijela pobjedi HDZ-a i Franje Tuđmana u Hrvatskoj. „Herceg-Bosna nije bila ništa drugo nego satelitska država, odnosno produžena ruka Hrvatske na teritoriji Bosne i Hercegovine. Na jednoj strani Hrvatska je bila prva koja je priznala državu Bosnu i Hercegovinu, ali je bila isto tako prva koja je u velikom dijelu te države stvorila svoju vlast, uvela svoju valutu i svoje simbole. Podjele žele vladajuće administracije RS i HB, ali i Bošnjački „politički kler“ koji ima iluziju da je stvaranje islamske republike za nas najbolje rješenje. Tu je šansa demokratskih političkih struktura i opozicije i u Hrvatskoj, BiH i Srbiji. Pravo rješenje problema mogu učiniti samo one političke snage i pojedinci koji imaju identično mišljenje sa političkim razmišljanjima u suvremenoj Evropi“ – zaključuje Zulfikarpašić.

U vrijeme navedenog dijaloga (ratne 1994. godine) Katolička crkva je osnovala današnju Biskupsku konferenciju Bosne i Hercegovine sa četiri (nad)biskupije. Vrhbosanska nadbiskupija ima sjedište u Sarajevu. Nadbiskupija nema veću upravnu funkciju u odnosu na biskupiju, jer je svaki biskup odgovoran za svoju biskupiju. Stoga je titula nadbiskupija više počasna nego upravna titula.

Današnja Pravoslavna crkva Bosne i Hercegovine je pod jurisdikcijom Dabrobosanske mitropolije koja je opet eparhija (namjesništvo, pokrajina) savremene Srpske pravoslavne crkve. Savremena Srpsko pravoslavna crkva je nastala 1920. godine, ujedinjenjem pravoslavnih crkava na teritoriji novoosnovane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca – Kraljevina SHS.

Današnja Islamska zajednica BiH egzistira od 1882. godine, sa Saborom IZ-a u BiH, koji na prijedlog Rijaseta IZ-a, donosi odluke o osnivanju medžlisa u Bosni i Hercegovini ili pripajanju postojećeg medžlisa drugom. Glavni imam predstavlja medžlis u stvarima vjere.

Zaključak i preporuke

Bezbroj je primjera u bosanskoj srednjovjekovnoj historiji da su vjerski poglavari katoličanstva (katolici), pravoslavlja (hrišćani) i krstjani (pripadnici Crkve bosanske), kooperativno nastupali u vremenima kada je takva praksa bila nezamisliva u Evropi. Uzroci sukoba u kojima je zloupotrebljavana religija su uvijek bili van teritorije današnje Bosne i Hercegovine koja je stvaranjem nacija na Zapadnom Balkanu bila tek poprište.

Bezbroj je primjera u bosanskoj srednjovjekovnoj historiji da su vjerski poglavari katoličanstva (katolici), pravoslavlja (hrišćani) i krstjani (pripadnici Crkve bosanske), kooperativno nastupali u vremenima kada je takva praksa bila nezamisliva u Evropi

Dobivši pravo slobode govora krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, pojedini visoki predstavnici vjerskih zajednica to pravo, do danas, suviše često zloupotrebljavaju i čine povrede „etike zvanja“, otvoreno se uključujući u političke kampanje. Istovremeno suviše često i nepristojno dopuštaju novostvorenom tzv. „političkom kleru“ da zloupotrebljavaju religije. Rezultat sprege vjere i politike u Bosni i Hercegovini je izopačena politika i lažna religija.

Vjerski poglavari su dužni da svakodnevno podižu kulturni i civilizacijski nivo vjerskih službenika, bez čega je nemoguće postići njihovu „etiku zvanja“. Potrebno je znati da rečeno vrijedi univerzalno za sva zanimanja mimo vjerskih zajednica, a posebno u političkim strankama i državnim institucijama.

U suprotnom vjerski poglavari i službenici moraju prihvatiti kritiku javnosti kao i svaki drugi političari. Ocjenjivanje javnih političkih angažiranja vjerskih poglavara u Bosni i Hercegovini stoga ne treba prepuštati Božijem sudu nebeske vage, već bespoštednoj otvorenoj kritici ovozemaljskog suda javnosti.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)