www.balkans.aljazeera.net

Mirjana je imala devet godina. Te noći, 27. decembra 1992. godine, te hladne noći, legla je sa bratom Jankom i majkom Radom u krevet. Zaspala da se više nikada ne probudi kao prije...

Jutro u Donjoj Bioči nadomak Ilijaša. Djevojčicu bude pucnji i krici. Neko je tu, tu pored kuće. U izmaglici, naslućuje smrt Mirjana, ali ona ne zna šta je to smrt. Lijepi se uz majku, koja iskače iz kreveta. Majka Rada Mirjani brzo navlači trenerku, crvenu trenerku, hvata je za ruku i kreću prema vratima.

I onda je sve usporeno. Taj 28. decembar je usporen. Mirjana gleda. Vidi brata Janka, tek nešto starijeg od nje, kako se pokriva ćebetom preko glave dok se krije ispod kreveta. Vidi u onom dimu od baruta i nekakve ljude kako ulaze u kuću. Vidi, a ne čuje pucnje. Tek, njena baka pada pokošena na kućnom pragu. Pored nje i bakina sestra izdiše. Mrtva. To smrt liže njihovu kuću.

Mirjana, od devet godina, privija se uz majku. Dijete osjeća onu povezanost koju osjeća mladunče u najstrašnijim situacijama. Nema tu pameti, nema tu racija, samo instinkt preživljavanja i potrage za majčinom zaštitom.

Prsti Mirjanini do bola sijeku majčinu šaku. Tako je najsigurnije, misli. Na kraju krajeva, ovi čudni ljudi ne mogu mi ništa pored mame Rade. A mama je jaka, odgojila je sama mene i brata Janka, misli dijete od devet godina. Jer, mama može sve.

Gore iznad nas

Iz misli dječijih izranjaju tri prilike ljudske i uskaču u realnost, tu, u sobu. Baš tu, pored Mirjane i majke Rade. Tri vojnika, dva tamnoputa i jedan bijelac, sa čudnim trakama oko glave.

Prvi bol. Djetetu krvnički naoružani zlotvori ruku otrgnuše iz majčine. I Mirjana gleda, gleda kao da je negdje gore, iznad, na plafonu neokrečene sobe, jer to se tako mozak sa nama poigrava, da nam olakša. Gleda i vidi sebe. Gleda kako vojnici bacaju njeno maleno tijelo na kuhinjski sto. Gleda kako joj skidaju onu preširoku trenerku crvenu, što joj je mati jutros u žurbi navukla. Gleda kako doziva majku, koja nijemo i nemoćno promatra zlo koje dolazi sa puškom pod grkljanom. A onda osjeti šamar na svom dječijem licu, pa još jedan. Osjeti nešto strašno i sramno između nogu. Toliko sramno da se sav onaj njen urlik iz utrobe u Svemir zaputio. Čuje sebe kako govori: "Mama, mama! Pomozi mi, molim te!"

I gleda dijete sebe odozgo, ne znajući da gleda silovanje svoje. Jer, dijete ne zna šta je silovanje. Tri monstruma smjenjuju se u monstruoznom činu. Vriska Mirjanina postaje sve tiša i tiša, samo majčini urlici nadjačavaju nadolazeću smrt. I smrt dođe. I bi utjeha!

Osjeti Mirjana hladnoću u glavi i nekakv pucanj. Pa se uzdiže iznad tijela svog zauvijek. I vidje Mirjana i majku pokošenu kako pade pored njenog tijela. I vidje tri muškarca kako izlaze iz kuće njihove. I vidje, posljednje što vidje, vidje svoga brata Janka, kako se užasnut, ali živ, izlači ispod onog ćebeta. I bi joj drago zbog brata. Barem neko osta' živ!

Silovana je i ubijena Mirjana Dragičević toga jutra 28. decembra 1992. godine u selu Donja Bioča. Imala je devet godina. Mogla je... Ko zna šta je mogla, monstrumi joj ne dozvoliše ni da Novu godinu dočeka, a kamoli život da proživi. Monstrumi silovaše dijete prije smrti, obesčastiše Božije biće.

Ja sam je obukla...

A poslije? Poslije, po riječima majke Rade, koja je čudom preživjela i koja se liječila pola godine, poslije je nastupio neprebol. Kako Rada reče, imala je tu nesreću da živi sa onom slikom silovanja djeteta, imala je nesreću da uopšte živi. Sa sinom Jankom, potucala se od nemila do nedraga, pa se skrasila na Sokocu. Ni svijet, ni istorija, ni istina nisu stizali do nje. Niko. Valjda je bila daleko i od istine, koja nikako da je posjeti, pa da se Rada oglasi svijetu. Da im kaže kako je, pored sina Janka, imala i djevojčicu, Mirjanu. Djevojčicu koja će vječno biti anđeo od devet godina.

I ne samo to... Rada je od užasa krila 13 predugih godina pravu i potpunu istinu o smrti svoje kćerke. Trebalo joj je 13 godina da progovori kako joj je dijete prije smrti bilo silovano.

I onda je rekla ovo:

"Moja ćerka je bila u crvenoj trenerci; ja sam je obukla. Široka je trenerka bila. Nju kad su uhvatili, odvojili od mene, ona je vrištala, plakala. Kad su počeli da je skidaju, vrištala je. Plakala. Ja joj nisam mogla pomoći. Zvala me: 'Mama, mama!' Nisam joj mogla pomoći, oni su me držali. Taj prvi kad je silovao, nije bila... ovaj, bila je svjesna. Ali, kasnije nije čula, izgubila se vjerovatno, kad su ova dvojica... Kasnije se ništa nije čula, niti je plakala, niti me zvala, ništa. Samo je ležala na podu. Kad su to završili, onda su pucali u nju, pa u mene."

Bilo je to 2005. godine. Ko je čuo - zaledio se. Samo, slabo ko je čuo. Slabo ko...

Zločin (zauvijek) bez kazne

A danas? Do danas niko nije procesuiran za ovo nepatvoreno zlo. Centar javne bezbjednosti Istočno Sarajevo je Tužilaštvu Bosne i Hercegovine podnio je izvještaj protiv 11 lica, koja se terete za krivično djelo ratnog zločina u selu Donja Bioča, Opština Ilijaš. Osmorica osumnjičenih terete se po komandnoj odgovornosti, dok se preostala trojica sumnjiče kao neposredni izvršioci krivičnog djela ratnog zločina.

Niko nikada nije odgovarao!

Za one koji ne znaju, pripadnici Drugog bataljona Sedme muslimanske brigade u zoru 28. decembra 1992. godine upali su u selo Donja Bioča, u kojem su ubili troje civila, među kojima i devetogodišnju Mirjanu. Ubijeni su i Nikola Mićić i Lenka Skoko, a ranjene Milojka Draškić i Rada Dragičević.

Danas na groblju na Sokocu počiva Mirjana. Imala je devet godina. Silovana višestruko od tri naoružana vojnika, pa onda ubijena.

Hoćemo li ćutati i u ćutanju biti saučesnici u zločinu? Hoćemo li racionalizovati smrt i silovanje djeteta i biti zločinci? Hoćemo li okrenuti glavu na drugu stranu pod teretom istine i biti kukavice i ćutolozi? Ili ćemo, barem, sačuvati ovu neprebolnu priču i boriti se za kažnjavanje zločinaca?

Do nas je i naše savjesti.

Mirjana, negdje gore, sve ovo gleda.

(AJB/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)