Izvor: Oslobođenje
Piše: Elvis Ljajić
“Posljednja ljubav Hasana Kaimije” je drama koja se mora iščitavati slojevito. Reditelj predstave Goran Damjanac, uz veliku pomoć dramaturga ove predstave Kemala Bašića, uspio je da na scenu prenese tu slojevitost. Nekoliko zanimljivih i efektnih scenskih rješenja, pametno se koristeći muzikom (Denis Hadžić) i scenskim pokretom (Ena Kurtalić) u svrhu održavanja tempa predstave, ovu predstavu je učinilo dobrim primjerom postavljanja domaćih klasika na scenu.
Glavna uloga povjerena je Damiru Mahmutoviću, koji je, čini se, dobro odgovorio izazovu, igrajući s mjerom i na trenutke veoma razigrano. Dražen Pavlović kao Budalina Tale uspio je učiniti Kaimiju više čovjekom nego sam Kaimija, pri tome uspjevši od stereotipa napraviti lik. Nasuprot Kaimiji i Talu stoje likovi koji su na određeni način povezani s vlašću (a te veze nisu nužno ugodne), koje su dobro odigrali Elvis Jahić, Edis Žilić, Milenko Iliktarević, Midhat Kušljugić, Nedim Malkočević, Samed Alić, Remira Osmanović, Enver Hasić, kao i mladi glumci i glumice Irma Zukić, Jasmina Dedić, Luka Spasojević, Mirza Mujagić, a posebno dobru igru ostvario je Siniša Udovičić. Scenografija, za koju je bio zadužen Hari Ejubović, u većem dijelu predstave je efektna i u jasnom je odnosu sa ostalim elementima predstave, te omogućava prilično jednostavnu, brzu i efektnu promjenu prostora. Vesna Teodosić se postarala da su kostimi historijski tačni, ali i teatarski efektni, te je, u kombinaciji sa scenografijom, uspješno predstavila jednu vremensku epohu.
“Posljednja ljubav Hasana Kaimije” nikad nije prestao biti aktuelan komad. Njegov povratak na scenu je izuzetno značajan za Narodno pozorište u Tuzli, ali i Tuzlu. Propitivanje odnosa moći, odnosa vlasti i naroda, odnosa različitih nivoa vlasti i različitih nivoa ljudske strasti ali i strahova, nikad, čini se, nije aktuelnije nego danas.
Promjena kroz pobunu, odnosno njena nemogućnost, posebno kad govorimo o makroplanu, naglašava mogućnost promjene na mikroplanu - na kraju priče niko od likova nije ostao isti. Baveći se odnosom vlasti i potčinjenih, bogatih i siromašnih, moćnih i nemoćnih u jednom historijskom trenutku naše prošlosti, predstava se bavi nama sadašnjim, podsjećajući nas na naše stanje, na naše mogućnosti i na našu, ne tako blistavu, sudbinu. Poseban kvalitet ove predstave je način na koji se sve nabrojano predočilo publici - nenametljivo, s mjerom, a istovremeno potpuno jasno i otvoreno. Onako kako je Derviš Sušić pisac za one koji znaju da čitaju, “Posljednja ljubav Hasana Kaimije” je predstava za one koji znaju da gledaju.
Raduje odluka NP-a Tuzla da na scenu postavi Derviša Sušića. Raduje, isto tako, činjenica da se Sušić polako vraća na scene bh. pozorišta, jer je riječ o jednom od najznačajnijih dramskih pisaca svog vremena na našem jeziku. Samo, nisam siguran da li to znači da se budi svijest o onome o čemu Sušić uporno piše u svojim djelima, ili da je ta svijest gotovo potpuno umrla, pa ne predstavlja više opasnost za tirane.
(DEPO Portal/AK)