Piše: Vedad SMAILAGIĆ

(autor je profesor germanističke lingvistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu)

Veliki njemački filolog Wilhelm von Humboldt davno je ustvrdio da je jezik duh jednog naroda, a da jezička različitost nije samo različitost u riječima i gramatici, nego i različitost u svjetonazorima. Drugačije rečeno: u jeziku se ogledaju mentalitet, kultura ili duh jedne kulturne zajednice.

To danas više nije upitno i u okviru lingvistike postoje velika antropološka i etnološka istraživanja kojima se želi naučno dekodirati i opisati kultura, mentalitet ili duh bilo čovjeka kao specije bilo pojedinih jezičkih zajednica. Jezikoslovci znaju da se u jeziku ogleda određeni svjetonazor, određeni mentalitet ili kultura, stoga mnogi smatraju svojim primarnim zadatkom da neki svoj kulturni ili nacionalni identitet brane „odbranom“ jezika.

 
Upravo radi odbrane vlastitog kulturnog identiteta hrvatski jezikoslovci su bili u prvim redovima borbe za „hrvatsku stvar“ u Jugoslaviji koja će devedesetih godina 20. vijeka dovesti do ciljanog političkog, ekonomskog i kulturnog izlaska Hrvatske i Hrvata iz Jugoslavije. I upravo su hrvatski jezikoslovci bili ti koji su između ostalog kroz obračun sa „srbizmima“ i redizajniranjem nacionalnog hrvatskog jezika krenuli u redizajniranje hrvatskog duha uvjereni da će jezičko osamostaljenje dovesti i do kulturnog diferenciranja u odnosu na druge južnoslavenske narode i jezike.

Hrvatski jezikoslovci će raširiti vjerovanje da je hrvatski jezik bio sputan u Jugoslaviji, da su tipično hrvatski jezički izrazi potiskivani nauštrb nekih drugih jezičkih izraza, a radi se o jezičkoj politici koja nastaje u 19. vijeku s ciljem kulturnog i političkog ujedinjenja južnih Slavena i njihovog konačnog oslobođenja od raznih germanskih, ugarskih i osmanskih okupacija i kulturnih invazija.

Tezu o „ugroženosti“ hrvatskog unutar tadašnjeg srpskohrvatskog jezika će mi početkom devedesetih godina u Banjaluci pričati i neki moji gimnazijski drugovi od banjalučkih Hrvata. Neki od tih banjalučkih Hrvata će nakon napuštanja Banjaluke početkom devedesetih godina i odlaska u Hrvatsku morati svoj maternji „banjalučki“ prilagođavati „zagrebačkom“, hrvatskom jeziku pazeći da im ne izleti neko bolan, vala, ko, hiljada, mart, interesovati i slično.

Hrvatski jezikoslovci će raširiti vjerovanje da je hrvatski jezik bio sputan u Jugoslaviji, da su tipično hrvatski jezički izrazi potiskivani nauštrb nekih drugih jezičkih izraza, a radi se o jezičkoj politici koja nastaje u 19. vijeku s ciljem kulturnog i političkog ujedinjenja južnih Slavena

Pri tome oni ovakve jezičke intervencije prema svome maternjem jeziku nisu doživjeli kao sputavanja nego kao pedagoške mjere u postojanju pravim Hrvatima, što onda znači da neki Hrvat iz BiH koji govori ko nije baš pravi Hrvat, ali da je hrvatski iseljenik u Austaliji koji s mukom natuca hrvatski i strašno se pati sa izgovorm t-ko mnogo bolji Hrvat.

Uvjerena da se Hrvat „prepoznaje“ preko hrvatskog jezika, dizajniranog u Zagrebu, hrvatska politika u BiH, upravljana ili koordinirana iz Zagreba preko škola u Hercegovini, preko dvije škole pod jednim krovom u Srednjom Bosni i preko Katoličkih školskih centara škola, ugrađuje u obrazovanje kulturne sadržaje ili precinije jezik koji s jedne strane stopostotno odgovara standardnom hrvatskom jeziku u Zagrebu, ali po fonetsko-fonološkim, leksičkim pa i morfološkim i sintaksičkim elementima sve više odudara od jezika komšija Bošnjaka i Srba.

Na taj način djeca koja pohađaju takve škole uče i teoretski i praktično da se njihov jezik razlikuje od jezika njihovih komšija Bošnjaka ili Srba i da tu razliku trebaju njegovati i isticati. Škola je takva institucija da funkcionira samo kad joj vjerujete i djeca vjeruju svojim učiteljima da oni ne trebaju govoriti hiljada nego tisuća. Učite ih da ko nije njihovo, da juli nije njihov, da hljeb nije njihov i mnogo toga drugog što inače čuju od ljudi iz neposredne okoline. Da sve to jednostavno nije njihovo, a da su oni koji drugačije govore drugačiji od njih.

Tu se radi o klasičnoj indoktrinaciji. Problem koji nastaje vrlo je vidljiv u sredinama u kojima su Hrvati manjinski narod poput velikih centara počevši od Sarajeva preko Zenice, Bihaća, Tuzla, Banjaluke ali i čitave Srednje Bosne. Neko ko primjerice u Sarajevu kroz Katolički školski centar uči govoriti „zagrebački Hrvatski“ ne može baš tim istim jezikom razgovarati s rajom iz komšiluka i van te škole. Djeca i mladi nisu nikakvi nacionalisti, ali ipak teško je u sred Sarajeva s vršnjacima govoriti tko, tisuća, srpanj i slično a da te niko ne pita „Šta ti je, bolan?“.

Ovo pitanje nije posljedica nikakvog nacionalizma, nego naprosto činjenice da je jezik najjači socijalizirajući element pogotovo u djetinjstvu. Taj kultuno-kohezivni karakter jezika poznaju i hrvatski političari i stoga i insistraju baš na njemu kako bi putem jezika povezali Hrvate u BiH sa Hrvatima u Hrvatskoj. Radi se jednostavno o snazi jezika kao medija socijalne bliskosti.

Djeca i mladi nisu nikakvi nacionalisti, ali ipak teško je u sred Sarajeva s vršnjacima govoriti tko, tisuća, srpanj i slično a da te niko ne pita „Šta ti je, bolan?“

Insistiranje hrvatskih jezikoslovaca da je hrvatski jezik samo onaj jezik kojeg oni u Zagrebu kao takvog definiraju, odnosno da je npr. tisuća hrvatska riječ, a hiljada nehrvatska, dovodi do toga da se Hrvati iz BiH ne uspijevaju socijalizirati sa svojim komšijama u Sarajevu nego sa svojim sunarodnjacima u Zagrebu.

Ovakva hrvatska jezička politika vremenom je dovela do drastičnih posljedica po Hrvate u BiH, dok hrvatski političari neće, a obični građani ne razumiju, potrebu promjene hrvatske kulturne politike u BiH. Glavna posljedice ovakve kulturne politike putem maksimalnog ujednačavanja jezika svih Hrvata, je jačanje osjećaja pripadnosti prema Zagrebu a slabljenje osjećaja pripadnosti prema Sarajevu.

Tome slijedi nesvjesna samoizolacija unutar BiH, kulturna dezintegracija iz bh. društva i potreba za prvo kulturnom a onda i političkom integracijom u hrvatsko društvom u Hrvatskoj, što dodatno razvija osjećaj frustriranost sudbinom rođenja vam „matične države“. Kada se tome doda politička nestabilnost i loše ekonomsko stanje u BiH, onda je izlaz iz toga neugodnog stanja kulturne izoliranosti Hrvata u BiH kao posljedice jezičkih razlika odlazak u Hrvatsku.

Naučno rečeno, ako je jezik duha naroda, kako to kaže Humboldt, onda je i djelovanje na jezik jedne jezičke zajednice, u ovom primjeru na jezik Hrvata u BiH, djelovanje na njihov duh, njihov mentalitet i kulturni identitet koji se baždari na hrvatsku kulturnu normu i time sprema za fizičko isisavanje iz BiH u Hrvatsku. Ovo je žalosni primjer kako je hrvatskim jezikoslovcima uspio eksperiment ne samo da pokažu i dokažu u kojoj mjeri zavise jezik, društvo, kultura i mentalitet naroda, nego da dokažu da se jednoj govornoj zajednici neprestanim djelovanjem na njihov jezik može taj njihov duh do te mjere promijeniti da ga se učini stranim u vlastitom okruženju.

Dodamo li tome sve ostale školske sadržaje hrvatskog nacionalnog programa kojime se Hrvatima u BiH serviraju jezik, kulturno sjećanje i sistem vrijednosti iz Hrvatske, onda to još više jača prvo kulturnu pa onda socijalnu samoizolaciju Hrvata iz većinskog nehrvatskog, ali raznokulturnog bosanskohercegovačkog okruženja što je konačna stepenica za odluku o napuštanju BiH i dolaska u Hrvatsku.

Ako je jezik duha naroda, kako to kaže Humboldt, onda je i djelovanje na jezik jedne jezičke zajednice, u ovom primjeru na jezik Hrvata u BiH, djelovanje na njihov duh, njihov mentalitet i kulturni identitet koji se baždari na hrvatsku kulturnu normu i time sprema za fizičko isisavanje iz BiH u Hrvatsku

Na koncu, ovako organizirana kulturna izolacionistička politika iz Hrvatske s posljedicom kulturne i socijalne dezintegracije Hrvata u BiH što u konačnici za posljedicu ima njihovo masovno napuštanje BiH i odlazak u Hrvatsku ili drugdje, može samo ići u prilog nekoj antihrvatskoj politici koja teži iseljevanju Hrvata i time pojednostavljenju demografskih i političkih napetosti u BiH. Nažalost, to dovodi i do daljeg urušavanja tradicionalnog bosanskog mješovitog komšiluka i istovremeno urušavanja sistema vrijednosti u Bosni i Hercegovini baziranog na jedinstvu različitosti.

Jednostavno nije moguće iz Zagreba slati poruke o potrebi Hrvata da se kulturno maksimalno razlikuju od svojih komšija i istovremeno očekivati njihovu želju i spremnost da i dalje žive okruženi tim istim komšijama.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)