www.balkans.aljazeera.net

Kiselo grožđe je to od humora. A upravo tako opozicija u bh. entitetu Republika Srpska kroz poluzatvorena usta pokušava da nasmije svoje razočarane pristalice. Eto, ako ništa, riješili smo se Milorada Dodika u RS-u i poslali ga u "teheransko" Sarajevo, pa neka se oni tamo nose sa njim i njegovim hirovima. Jadan je to i gubitnički humor.

Ono što smo dobili u stvarnosti je fakat da će čovjek sa američke crne liste biti član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. I to, kako veli, sve uz fanfare i scenografiju oličenu u zastavi RS-a, koja bi se trebala, barem po Dodikovim riječima, zavijoriti u Predsjedništvu. Pa je onda mnogo umjesnija ona šala po kojoj čovjeka sa crne američke liste, koji ide raditi u "Teheran", iranska vlast treba proglasiti za počasnog građanina.

Za dlaku pad

Nego, na stvar. Kako je Dodik pobijedio, odnosno - kako je utrapljen Sarajevu? Nije pobijedio sigurno zato što je pjevao, izvodio dobro poznate skandale, bahatio se, prijetio, prozivao i izigravao starletana medijskog. Neko će reći - kako to? Zar mu baš performansi poput onoga u kojem ocu ubijenog djeteta prijeti da će ga "počistiti" sa Trga Krajine neće uvećati popularnost? Ali, ne da nisu, nego su ozbiljno oštetili Dodikov potencijal. Njegova šarada, njegov glavni adut šatorskog kabadahije-klovna, mogao ga je stajati nastavka političke karijere. I to Dodik vrlo dobro zna. Predobro.

Slučaj ubistva Davida Dragičevića, fenomen borbe njegovog oca Davora, ući će u sve udžbenike ozbiljne demokratske borbe. E taj slučaj ranio je baš Dodika i sinoć mu odnio barem deset posto glasova. Ako znamo da je Dodik ušao u bh. Predsjedništvo sa preko 50 posto glasova, debelo preko toga, znajte da nije bilo Davora, njegove nadljudske borbe, Dodik bi protivkandidata Mladena Ivanića doslovno pomeo.

Mladene, jesi li to ti?

A kad smo kod Ivanića, kao što vidite, njega nema u gornjem dijelu teksta. Zbog nekakve etičnosti, narativa o nekakve dvije strane, biće uvršten sad, ali kako je djelovao, mogao je komotno ne biti, ne u tekstu, nego u bilo kojim postizbornim rečenicama. Da vidimo, šta je to Ivanić radio u predizbornoj kampanji, koja je trajala bezmalo šest mjeseci?

Hmmm, pa dobro, nije radio ništa. Ipak je on počasni član Partije demokratskog progresa, interesne organizacije koja decenijama luta između partije i pokreta. Pa je nekako, u tom lutanju, nadvladala na prošlim izborima anonimnu Željku Cvijanović i Ivanića poslala u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Pa je tako Ivanić - ni kriv, ni dužan - obnašao funkciju trojice jednakih, a nejakih.

Sa te pozicije nije radio doslovno ništa za svoju promociju u novog-starog člana Predsjedništva. Dobro, reći će neki, Ivanić i inače nije radio ništa. Istina je da Ivanić nije imao, ili nije znao, da ponudi bilo šta novo. OK. Ali, šta su radili Igor Crnadak, Borislav Borenović, oficijelni predsjednik i vrh PDP-a? Pa - ništa, prepisali su Ivanićev rad i uskočili su u voz "Pravde za Davida" i tu hibernirali skoro šest mjeseci.

Lijenost sakrivena iza vjere u narodni bunt

Da se razumijemo, fenomenalno je i ljudski podržavati oca u njegovoj kolosalnoj bici protiv trulog ubilačkog režima. Ali, bazirati cijelu kampanju na Davoru Dragčeviću, nestranačkoj ličnosti, koja se više puta ogradila od direktnog političkog djelovanja, u najmanju ruku je diletantski, infantilno i naivno. Pa su takvi rezulatati izbora, barem za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda, a sve su prilike da će ista situacija biti i u Narodnoj skupštini RS-a.

Jer, ne možete se kriti iza bola i borbe jednog čovjeka ako ste poltička organizacija kojoj je imanentno da na izborima, valjda, majka mu stara, dobije iste. Ne možete tek tako ići na banjalučki Trg Krajine bez bilo kakvog programa, vjerujući da će narodni bunt svrgnuti i kazniti Dodika i režim po inerciji ogorčenja.

I jeste, narodni bunt je uzdrmao Dodika. Pogotovo u Banjaluci, gdje je izlaznost bila kao nikada prije, oko 60 posto. Jeste, narod je djelovao, narod je, sa onih narečenih 10 psoto, jasno rekao šta misli o Dodiku i režimu. I to je bilo sve od narodnih kapaciteta.

Kapaciteti, sa druge strane, baze opozicione koju čine Srpska demokratska stranka i PDP su izostali. Zapravo, nemojmo biti naivni, nisu izostali, nego im je to sadašnji limit, i to dobrano bustovan slučajem Dragičević. Bez njega bili bi opasno blizu stavci nikoga i ničega.

I zaista, nakon godina trošenja riječi i pokušaja približavanja svijetu, sve jalovosti opozicije u RS-u, izlišno je dalje trošiti tastaturu.

Nastavak teksta čitajte OVDJE.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)