Piše: Prof. dr. Vedad Smailagić (profesor germanističke lingvistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu)

U zadnjih nekoliko sedmica, više u jeku izborne kampanje davanja obećanja i naglašavanja urađenog posla, moglo se u bh. medijima pročitati nekoliko izjava o tome kako obrazovanje u BiH treba biti „evropsko“ i imati „evropske standarde“. Osvrnuću se kratko samo na dvije od tih izjava. Jednu je dao sarajevski kantonalni ministar Elvir Kazazović, a drugu kandidat za člana predsjedništva BiH Denis Bećirović, obojica doktori nauka.

Pridjev evropski ima nekoliko konotacija i može se razumijevati u povijesnom, u geografskom, u regionalnom, u političkom, u sportskom smislu, pa je interesantno vidjeti u koji ga kontekst stavljaju ova dva politička aktera.

Kazazović kaže u vijesti koju prenosi portal FAKTOR da želi da se učenici u BiH školuju poput njihovih vršnjaka u savremenim evropskim državama i da „prate moderne tehnologije“. Bećirović, pak, smatra neevropskim to, što učenici u nekim krajevima BiH ne uče koji je glavni grad njihove države, da se u RS-u zabranjuje korištenja naziva bosanski jezik i obećava u tekstu u KLIXU naslova „Insistirat ću na uspostavi evropskog obrazovnog sistema, a ne etničkog aparthejda“ promijenu te diskriminatorske prakse.

I Kazazović i Bećirović koriste ovdje evropski u značenju po svima parametrima kvalitetno obrazovanje. Razlika između ove dvojice političkih aktera je u tome što jedan evropski doživljava u značenju tehničkog napretka, a drugi u značenju jake pravne države. Obojica su tu u pravu. Istovremenu su potpuno u krivu kada evropsko obrazovanje ili evropske obrazovne standarde primarno tumače preko vanjskih odnosno političkih i tehnoloških komponenti, uvjereni da će moderne tehnologije i potpuna ravnopravnost učenika uopće samo po sebi poboljšati kvalitet obrazovanja u BiH.

Kvalitet obrazovanja u socijalističkoj, politički jednoumnoj i politički nepravednoj Bosni i Hercegovini vjerovatno i jeste bio puno bolji nego danas, ali isključivo zbog još uvijek prisutnog obrazovnog ideala nasljeđenog iz Austrougarske

To je netačno, jer u bh. društvu danas je vrlo jako opće uvjerenje da je školstvo i obrazovanje u tehnički zaostaloj socijalističkoj BiH do 1992., koja sigurno nije uzor pravne države, bilo daleko bolje nego što je to školstvo danas. Mi koji vjerujemo da je to zaista tako, moramo onda shvatiti da sama ravnopravnost učenika i ulaganja u tehniku u školama nisu presudni – jesu naravno jako bitni.

Konačno, sve lošije javno školstvo i drastičan pad opće obrazovanosti problem je i drugih država u regionu, ne samo BiH. U biti, što se bh. društvo historijski više udaljava od doba Austrougarske uprave i tada definiranog obrazovanja, to je obrazovanje lošije. Kvalitet obrazovanja u socijalističkoj, politički jednoumnoj i politički nepravednoj Bosni i Hercegovini vjerovatno i jeste bio puno bolji nego danas, ali isključivo zbog još uvijek prisutnog obrazovnog ideala nasljeđenog iz Austrougarske.

S druge strane, pitam se, da li se može razumjeti i govoriti o nekom „evropskom školstvu“ ako sami zaista nemamo iskustva s tim školstvom i cjelokupnim evropskim obrazovnim sistemom? Može se li ekskurzijom od nekoliko dana kroz Evropu ili na okruglim međunarodnim stolovima uopće razumjeti šta je bit evropskom obrazovanja? Znamo li kako se organizira jedan „evropski obrazovni sistem“, što je u biti pravi izazov i daleko ozbiljnija stvar od pukog zalaganja za takvu jednu reformu. Može li se biti nogometni trener, ako niste igrali nogomet? Naravno, ne može.

U BiH je nakon rata bilo nekoliko opsežnih reformi i pokušaja reforme obrazovanja koje nisu donijele željeni efekat, iako, barem ja, nikad nisam ni mogao pročitati koji je to željeni efekat, osim vrlo načelnih i nejasnih ciljeva da dobijemo „evropsko obrazovanje“ ili da kod učenika razvjamo kritičko mišljenje.

 Da li se može razumjeti i govoriti o nekom „evropskom školstvu“ ako sami zaista nemamo iskustva s tim školstvom i cjelokupnim evropskim obrazovnim sistemom?

U zadnjih nekoliko godina, vjeruje se da ćemo zapošljavanjem pedagoga, sociologa i psihologa doći do pozitivnijih obrazovnih rezultata. I to je pogrešno. Ispravan put je da od svakog učitelja i nastavnika napravimo i pedagoga i sociologa i psihologa što je i bit i izazov nastavničkog poziva. Naravno, to su vrlo velika očekivanja koja bismo imali od nastavnika, ali zato i moramo biti svjesni da ne može svako ni biti nastavnik, a ko jeste nastavnik, mora biti i plaćen u skladu s tim velikim očekivanjima.

Međutim, nije tu naglasak ovog teksta. Naglasak je u pitanju šta je to „evropsko obrazovanje“ koje mnogi smatraju ciljem svoga političkog djelovanja. Bosanskohercegovačka ali i šira balkanska kultura, a u vrijeme socijalističke Jugoslavije to se još pojačalo, uvijek su bile sklonije tehničkom ili prirodoslovnom nego humanističkom znanju. Svi znamo viceve o našem školstvu kada se cijenilo znanje o proizvodnji neke rude u Nigeriji.

Nažalost, to se do danas nije promijenilo, a najočitije je u slijepom vjerovanju uprava škola, nastavnika i ministarstava da su takmičenja i pobjede iz matematike, informatike ili fizike dokazi nekog kvaliteta obrazovnog sistema. Usput, i te olimpijade su nastale na komunističkom istoku, koji je toliko bio „zadovoljan“ komunističkom idejom, da je odustao od svake organizirane borbe za humanističke, a posvetio se borbi za prirodoslovne spoznaje.

 
Današnje evropsko obrazovanje, sa svojim korijenima u 18. i 19. stoljeću, nije bazirano na bilo kakvim empirijskim znanjima, matematičkim formulama ili informatičkim uređajima, nego još uvijek u najvećoj mjeri na prosvjetiteljskim temeljima i Humboldtovom programu obrazovanja s ciljem izgradnje vlastite ličnosti sposobne za autorefleksiju i dalji rad na izgradnji, a ne na akumulaciji empirijskog znanja ili genijalnosti izvođenja kompleksnih matematičkih operacija u glavi.

Najočitije je u slijepom vjerovanju uprava škola, nastavnika i ministarstava da su takmičenja i pobjede iz matematike, informatike ili fizike dokazi nekog kvaliteta obrazovnog sistem

U Bosni i Hercegovini se miješa obrazovanje, čiji je cilj pojedinac i izgradnja individualnosti, sa općim potrebama cijeloga društva, kojemu je naravno potreban i tehnički razvoj i matematički genij i svaki ipod, ali tek kad to društvo čine pojedinci toga stepena obrazovanosti da prirodoslovno znanje i moderne tehničke proizvode znaju iskoristiti za dalji razvoj društva bez žrtvovanja vlastite slobode i neovisnosti.

Izgradnja kritičkog odnosa prema stvarnosti, tradiciji i autoritetima svih vrsta unutar jednog društva je ono što čini ideal evropskog obrazovanja. Postizanje toga cilja ne ide zapošljavanjem pedagoga, psihologa i sociologa po školama, uvođenjem školskih ormarića za učenike, nabavkom skupih „pametnih tabli“, uvođenjem informatike u prve razrede osnovne škole, nego i danas kao i uvijek razumijevanjem prosvjetiteljstva i izgradnjom neovisnog nastavnika kao autoriteta znanjem, moralom, životnim zadovoljstvom, informiranošću, poliglotstvom, odgovornošću i posvećenosti. Država je u tome smislu odgovorna da poveća društvenu vrijednost nastavničkom zanimanju kao takvom.

Ta društvena vrijednost u nastavničkom pozivu ogleda se, dakako, u cijeni rada nastavnika, ali i u očekivanjima od nastavnika. Trenutno je u Bosni i Hercegovni na snazi prećutna ponuda politike za sve obrazovne nivoe: Ne možemo vas dostojno platiti, ali zato i ne očekujemo previše od vas. Nemojte samo izazivati previše buke u školama i univerzitetima, sa učenicima, studentima i roditeljima. Budite zadovolji sa malo, a vratite nam koliko možete (ili hoćete).

Trenutno je u Bosni i Hercegovni na snazi prećutna ponuda politike za sve obrazovne nivoe: Ne možemo vas dostojno platiti, ali zato i ne očekujemo previše od vas

Mislim da će se u BiH to željeno evropsko obrazovanje najprije naći u starim školskim planovima iz doba Austrougarske, kada je klasično i humanističko obrazovanje i znanje bilo temelj nastavničkog radnog morala, sposobnosti i odgovornosti. Stoga bi se sve buduće diskusije o obrazovanju u BiH trebala voditi ne na bazi prirodoslovnog i tehničkog, nego na bazi humanističkog.

U tome smislu, obrazovanje ne mora i ne smije čekati niti razvoj pravne države niti se pravdati tehničkom zaostalošću, jer do pravne i ekonomski stabilne i slobodne države put vodi preko prosvjećenog i obrazovanog pojedinca s tim stepenom autorefleksije da razumije da li je slobodan glasač ili samo dio neobrazovane mase s pravom glasa. Na to pitanje Google nema odgovor.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)