balkans.aljazeera.com

U Ferhadiji se, bio je mislim petak, otkinuo pas sa lanca. Pas je bio pit bul. Ko je bio vlasnik, nije objavljeno. Generalno, pit bulove vodaju tipovi koji nemaju za utoku i džip. Poput onih koji za to imaju, oni su ošišani na kratko, na jedinicu.

Devedesetih godina, sa ove strane fronta, u Miloševićevoj Jugoslaviji, te su tipove zvali – „dizelaši“. Ime su dobili po širokim Diesel farmericama čije novopazarske i turske kopije su nosili, pa u njih gurali gornji dio trenerke. Voljeli su Versace, Cecu i Ivana Gavrilovića, Srbiju, Arkana i Crvenu Zvezdu. Dizelaška etika i estetika ultimativno je uhvaćena u filmu „Vidimo se u čitulji“.

Današnji pitbulaši duhovna su, mora biti, djeca ondašnjih dizelaša. Kažem „mora biti“, jer slabo srećem ljude, pa i one sa psima. Ne znam, tek pretpostavljam. Izgleda mi da je to, što Splićani rekli, isti đir. Malo rep, malo Jala Brat, malo Gucci trenerke, malo Philipp Plein i ta prokleta razlika između onoga kako vide sebe i kako ih vide drugi.

Scarface sa Švrakinog

Stoga se po Ferhadiji šeta pit bul, jer taj opasni pas naglašava ono što drugi ne vide – koliko je hodač psa opasan, brz i na ivici, Fast and Furious meets The Scarface, a sa Švrakinog.

Nešto mi govori da ni u Sarajevu nije bitno drugačije nego u Baru i Podgorici. I ptice na strujnim žicama znaju da, uprkos nadljudskim naporima naših policija, danas nije manje narkomana i droge na ulicama nego juče

Elem… Pas se otrgnuo i pojurio druge pse. Prolaznici su, pišu portali, vriskali, bježali, skakali na pod i na stolove. Kad se pas vratio vlasniku, čitamo, njuška mu je bila krvava. „Pretpostavlja se da je ujeo nekog od pasa lutalica“, piše izvještač sa lica mjesta.

Odbjegli pit bul nije bio ni izbliza najopasnije biće u Ferhadiji tog dana.

Poznanik koji radi u crnogorskoj policiji pričao mi je da, po njihovim procjenama, sukobljeni narko-klanovi u Baru imaju oko 800 vojnika. Po popisu iz 2011., Bar je imao 13.501 stanovnika. Neka danas ima i cijelih 15.000.

Što će reći da je svaki 18. zaposlen kao revolveraš kod jednog od lokalnih eskobara. Što će, opet, reći da nema trika da sa djetetom negdje sjedneš na kafu i sladoled a da pored tebe, u bašti kafea, u zasluženom popodnevnom odmoru ne uživa pet-šest momaka koji su odavno prevazišli pit bulove. Pa ti kontaj hoće li i kad zapucati oni, ili neko na njih.

Što se dešava često, odveć često. Naročito u Podgorici, gdje hitmani preferiraju upravo likvidacije u baštama popularnih lokala, u po bijela dana, tako da ubistvo može vidjeti što više male djece koja u jednom trenutku srču sok, trčkaju po lokalu i igraju video igrice, a u sljedećem preskaču beživotno krvavo tijelo, koje izgleda kao kad ti na pod padne „Rumenko“.

Nešto mi govori da ni u Sarajevu nije bitno drugačije nego u Baru i Podgorici. I ptice na strujnim žicama znaju da, uprkos nadljudskim naporima naših policija, danas nije manje narkomana i droge na ulicama nego juče. Ako mene pitate, sve bi naše države fatalni udarac narko-kartelima i kriminalu zadale tek ako bi ukinule policiju, koja je tradicionalni zastupnik države i političkih elita u tim poslovima.

Krvave njuške i ruke

Kad god se desi neko mafijaško ubistvo, u novinama čitamo kako su i ubijeni i ubica od ranije poznati policiji. Pa ako su im poznati, šta rede na slobodi, na kafi?  Naravno, takvi tipovi u zatvor idu kao u spa: tamo malo rade na mišićnoj masi i tenu, i eto ih opet vani, među nama. Zato u novinama čitamo kako su i ubijeni i ubica, osim što su poznati policiji, poznati i pravosuđu i upravi zatvora: već su osuđivani.

Sabereš njihove zatvorske kazne: obično ispadne da bi im i unuci trebali biti u zatvoru. Pa ipak, ubijeni su i ubili su na slobodi. Nikome nije jasno šta oni na slobodi rade, niti ko odgovara zbog toga što oni u zatvor ulaze i izlaze kao iz hotela.

Hoću vam reći da niko ne zna koliko je ljudi pod oružjem, koliko ubica i koliko onih koji će to postati, sjedilo u Ferhadiji kada je tuda projurio pit bul. Pa ipak, dok se kucko nije pojavio, niko od gostiju u lokalima nije vrištao, bježao ni skakao na i pod stolove.

Ako mene pitate, sve bi naše države fatalni udarac narko-kartelima i kriminalu zadale tek ako bi ukinule policiju, koja je tradicionalni zastupnik države i političkih elita u tim poslovima

Jer, naši ljudi od naših ubica, iako ovima nisu krvave njuške, nego ruke - ne bježe. Nego rado sa njima posjede, rado se sa njima pitaju kad ih sretnu na ulici.

Naročito ako su oni krvavih ruku iz nekog razloga važni za opstojnost naše države i nacije, naročito ako se oni, pored kriminalnih, bave i, takoreći, patriotskim aktivnostima. Onda ide ono: šta ćeš, nema kajgane bez razbijenih jaja. Nije svako zlo za zlo. Ta vrsta narodnih mudrosti.

Često se, velim, odveć često, pokaže kako je udar na kriminalca, zapravo, podmukli udar na državu. A mi smo, zarad države, zažmirili i na ratne zločine, kako nećemo na one mirnodopske.

Što me podsjetilo na pričicu koju sam zabilježio u svojoj nikad završenoj „Maloj enciklopediji ludila“, kojom želim zaključiti ovu crticu o psima i ljudima. Ide ovako:

RED I MIR

U banjalučkom zatvoru posjetili smo 64-ogodišnju ženu iz Srebrenice. Humanitarna organizacija u čijoj pratnji smo bili uzaludno je kod srpskih vlasti pokušavala isposlovati da se ženi ukine pritvor.

Cjelokupna rodbina zatočene žene ubijena je u Srebrenici. Srpskim snagama trebalo je čitava dva dana da istrijebe sve ljude s kojima je živjela u dvospratnoj kući koju će spaliti trećeg dana. Oca su joj ubili pred kafanom u kojoj je svakoga dana, u isto vrijeme, ispijao tursku kafu s rahat lokumom – tako posljednjih trideset godina, još otkako je penzionisan.

Na dan kada je srpska vojska ušla u Srebrenicu, nije bilo nikoga da ga usluži. Konobari su se skrivali u šumama i gorama. Djed je odbio da bježi. Obukao je odijelo koje je nosio kada je sahranio ženu, prošetao pustim ulicama Srebrenice, sjeo pred svoju kafanu i zagledao se u brda, pitajući se jesu li dovoljno velika da sakriju sve ljude njegovog grada.

Brda su skrila samo grobove ustrijeljenih, umlaćenih, zadavljenih, zaklanih, na komade isječenih. Žena iz banjalučkog zatvora godinama je uzalud obilazila brda ne bi li pronašla grobnicu u kojoj su sahranjeni njen muž, brat i dva sina.

Jednoga dana dobila je pismo u kojem je stajalo: Ja sam ubio tvoju porodicu. Ako želiš da znaš gdje su pokopani, u nedjelju dođi u Banju Luku. Ispod nečitkog potpisa, u post scriptumu, ubica je naveo vrijeme kada i ime kafane gdje ga je žena imala sačekati.

Ispostavilo se da je u pitanju popularni banjalučki lokal, koji žitelji tog grada rado posjećuju nedjeljom, kada čitave porodice tu dolaze ručati. Ubica je bio tačan – u navedeno vrijeme ušetao je u lokal, srdačno se pozdravljajući s konobarima i gostima. Zaboravimo na emocije; ovo je posao, rekao je kada je sjeo za sto za kojim je žena iz Srebrenice pila svoju tursku kafu s rahat lokumom.

Ponovio je da zna gdje je pokopana njena porodica. Zna, jer on ih je ne samo ubio, nego i ukopao – tako je rekao.

Za uslugu koju nudim, tražim simboličnih 1.000 eura, još je rekao. Žena je tada zaplakala. Slomila je čašu koju je držala u desnoj ruci, i tom prilikom se gadno posjekla. Prevrnula je sto, podigla ruku iz koje je liptala krv, teturala od stola do stola, uzvikujući: Ubice! Vaše su ruke krvave!

Policija je, srećom, bila blizu i hitrom intervencijom spriječila da očito neuračunljiva žena izazove veći incident, pisale su sutradan banjalučke novine.

Kada smo u policiji pitali zašto je žena uopšte uhapšena i zadržana u zatvoru, rečeno nam je da je optužnica tereti da je remetila javni red i mir.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL; BLIN MAGAZIN/md)