Ako budeš činio kako si uvijek činio, dobit ćeš šta si uvijek dobio – mudra je izreka nepoznatog izvora, koju mnogi prvobitno pripisuju genijalcu Albertu Einsteinu, ali i američkom automobilskom divu i industrijalcu Henryju Fordu. Ko god je izgovorio, bilo kako bilo, poruka je jasna - ako želiš promijeniti svoj krajnji rezultat, moraš prvo promijeniti svoje ustanovljene odluke.

Često se u Bosni i Hercegovini mogu čuti tvrdnje kako su građani jednako krivi za stanje u zemlji kao što su i političari, jer građani ih takve biraju. Ta tvrdnja je, ukoliko se izuzme neizbježna izborna pljačka i hiljade uhljebljenih u javnom sektoru, donekle istinita i  tačna.  

Kako se izbori bliže, većina stranaka poteže za tezama kako su baš ovi izbori „historijski“, posljednja šansa, raskrsnica koja će odrediti sudbinu Bosne i Hercegovine, okrenuti je prema Istoku ili Zapadu, prema EU integracijama i zapadnoj civilizaciji ili nestabilnosti i izolaciji.

Od 2006. godine pa sve do danas, teza o „historijskom“ izboru se bošnjačkom narodu svake četiri godine nameće  kao neki imperativ, sudbonosna odluka glasača koja zapravo treba odgovoriti  na pitanje – hoće li biti Bosne (i Hercegovine) ili neće?

Ovu izjavu prvo smo imali priliku da čujemo  2006. godine, kada je Stranka za BiH  nudila i osvojila izbore na priči o „100% BiH“, da bi na kraju, rušeći tzv. aprilski paket ustavnih promjena, ova stranka de facto narušila najveće poslijeratne napore domaćih i međunarodnih aktera da se u BiH stvore uvjeti za jednostavnije upravljanje i odlučivanje. Od kraja rata do danas, tzv. aprilski paket predstavljao je jedini slučaj krupnih ustavnih promjena gdje je postojao koncenzus dva entiteta i tri naroda, a njegovo rušenje od pojedinih poslanika ove stranke značajno je otežalo i rasteglo evropski put BiH.

Od 2006. godine pa sve do danas, teza o „historijskom“ izboru se bošnjačkom narodu svake četiri godine nameće  kao neki imperativ, sudbonosna odluka glasača koja zapravo treba odgovoriti  na pitanje – hoće li biti Bosne (i Hercegovine) ili neće?

Priča o „historijskim izborima“ dobila je svoje mjesto i u kampanji „Država za čovjeka“  2010. godine. Tada je bivši lider SDP-a tvrdio kako su izbori „historijska šansa za evropski put“, da je to najveća šansa da se sruše nacionalisti, da se sruši stanje itd. Danas, pomalo paradoksalno, drži lekcije svojim bivšim pulenima o tome s kim trebaju ili ne trebaju biti „u dogovoru ili koaliciji“, potpuno zanemarujući činjenicu da je upravo on 2010. godine, kao izborni pobjednik, munjevitom brzinom, iako se to moglo izbjeći,  kao koalicionog partnera zagrlio i izabrao vladajuću SDA stranku, stvarajući tzv. Heineken koaliciju.

Nakon već trećeg vladajućeg mandata, sa sloganom „U jedinstvu je snaga“, SDA je faktički pomela na sljedećim izborima 2014. godine, te sebi osigurala četvrti uzastopni mandat u kojem čini vladajuću strukturu ove zemlje, što znači da je već 16 godina bez prestanka dio vlasti. Njihova kampanja je također bila popunjena „historijskim“ parolama i raznim sudbonosnim „raskrsnicama“, „biti ili ne biti“ paradigmama.

Dakle, ukoliko bismo išli još dublje u analizu, vidjeli bismo da su od završetka rata pa do danas svi izbori bili prezentirani građanima kao „historijski“, iako, istine radi, nijedni nisu bili ništa posebno historijski. Taj politički emocionalizam zloupotrijebljen od vladajućih struktura pokazao se kao najefikasnije sredstvo za sijanje raznih (ne)opravdanih strahova unutar najbrojnijeg  naroda.
 

Bošnjacima je hitno potrebna politička i nacionalna katarza, jedan novi početak, izbor struktura koje neće vječno zloupotrebljavati jeftini emocionalizam i populizam kao sredstvo manipulacija građana. Došlo je i zrelo je vrijeme za strukture  koje će raditi na razvijanju demokratske i ekonomske svijesti, ako se može reći razvijati ekonomski patriotizam.

Politički emocionalizam zloupotrijebljen od vladajućih struktura pokazao se kao najefikasnije sredstvo za sijanje raznih (ne)opravdanih strahova unutar najbrojnijeg  naroda

Bošnjačka politika se danas, realno, svela na priču o nepostojećem blagostanju i nevidljivim radnim mjestima u  nekoj paralelnoj dimenziji koju, izgleda, vide svi osim građana. Svela se na „kukanje“ međunarodnoj zajednici, te populistička saopćenja i otvorena pisma, što naspram konkretnih politika i ozbiljnih strateških diplomatskih poteza i lobiranja naših prvih susjeda kako u regionu tako i u Briselu ispada potpuno neozbiljno i nedoraslo.

Umjesto da je bošnjački establišment izradio precizan plan i strategiju  koji će definirati konkretan odgovor na svako otvoreno pitanje u odnosu na državu i sve oko nje, taj  vrh godinama svoju energiju troši na golu borbu za nastavak svoje vladavine, fokusirajući se isključivo na smišljanje novih smicalica, kako bi zloupotrebom i politizacijom ključnih stubova države eliminirali one političke protivnike koji se usude ponuditi konkretne ekonomske planove, progresivne ideje i demokratske koncepte koji podrazumijevaju izgradnju nezavisnih i profesionalnih državnih institucija, nezavisnog pravosuđa i kreiranja pozitivnog poslovnog ambijenta koji bi privukao velike strane investicije.

Činjenica da su strana ulaganja u Srbiju sedam  puta veća nego u BiH, Hrvatsku da i ne spominjemo, nije produkt nikakve svjetske zavjere tajnih loža protiv BiH i muslimana, nego je rezultat dugogodišnje pasivnosti, neutemeljene arogancije i nezainteresiranosti za donošenje neophodnih reformi  koje bi ispunile uvjete i standarde poslovanja kakve strani investitori zahtijevaju.
 

Iako se taj establišment od ovog argumenta najčešće brani tako što će optužiti Dodika i Čovića za razne reformske blokade i rušenje države, treba ih pitati jesu li Dodik i Čović krivi što u glavnom gradu BiH, gdje nema Dodika ni Čovića, u 2018. godini svake sedmice nema vode, a manja kiša izazove potpuni kolaps, dok sve više očajnih penzionera prosi po sarajevskim ulicama?

Nije slučajno što je Hrvatska u Evropskoj uniji i što je Srbija daleko ispred nas u pristupnom procesu i što smo eto baš mi na samom evropskom začelju zajedno s Kosovom iza kojih u ozbiljnim međunarodnim krugovima stoje dva velika crvena upitnika. Nije ni slučajno što su i Srbija i Hrvatska otišle na Svjetsko prvenstvo u fudbalu, a BiH nije. Sve to oslikava stanje i ozbiljnost  jedne države, te predstavlja ogledalo angažiranosti njenih struktura. Bez imalo pristrasnosti, može se reći da je bošnjački politički vrh avanturistički improvizirao iz mandata u mandat, bez ikakvog ozbiljnog plana ili nacionalne strategije, ideje ili prijedlogom kako otpetljati ovaj Gordijev čvor koji je evidentno počeo opasno destabilizirati Bonu i Hercegovinu.

Jesu li Dodik i Čović krivi što u glavnom gradu BiH, gdje nema Dodika ni Čovića, u 2018. godini svake sedmice nema vode, a manja kiša izazove potpuni kolaps, dok sve više očajnih penzionera prosi po sarajevskim ulicama?

Jugoslavija se raspala upravo zato što većinski narod nije uspio napraviti balans između interesa najbrojnijeg naroda i onih manje brojnijih, ali jednakopravnih naroda. Zvučat će možda sad patetično, ali ovaj put izbori možda i jesu „historijske“ prirode, jednostavno iz razloga što BiH više nema iza svojih leđa usaglašenu i jedinstvenu podršku međunarodne zajednice, koja je očito i sama podijeljena i bez konsenzusa o bitnim pitanjima, te koja ima veće probleme u svom dvorištu da bi se bavila balkanskom sirotinjom koja se ne može dogovoriti ni oko državne himne i praznika. Pogrešan geopolitički diskurs bošnjačkog establišmenta, doveo je do toga da Bosna gubi veliki broj prijatelja i sve više postaje jedna negativna priča u svijetu, „država slučaj“ koja tone u samoizolaciju, te koja ima vidljive predispozicije da postane evropska Palestina!

Zbog svega navedenog, krajnje je vrijeme da upravljanje bošnjačkim političkim faktorom preuzmu nove progresivne, demokratske i evropske snage, one snage koje će političkom kreativnošću i provedbom politike kompromisa i dogovora iznjedriti modalitet za državno uređenje, novi temelj za budućnost zemlje koji će biti prihvatljiv Bošnjacima, a istovremeno okrenuti hrvatski i srpski politički faktor prema BiH kao zajedničkoj državi.  

Da bi se to ostvarilo na čelu bošnjačkog političkog korpusa mora bitI uspješni i ostvareni lider koji je cijenjen u Sarajevu, ali za kojeg građani i Banjaluke, Širokog Briejga i Mostara imaju poštovanje. Oni koji su cijeli život proveli u sigurnosti budžetskog komfora neće uspjeti implementirati ono što je potrebno da se stabiliziraju međunacionalni odnosi kako bi se tok BiH vratio na evropske tračnice.

Uspjeh u tome ključno je strateško pitanje od kojeg će zavisiti stabilnost i evropska budućnost Bosne i Hercegovine.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)