www.avaz.ba

U Banjoj Luci postoji jedan lokalitet koji je dobio ime prema poznatoj turskoj poslovici koja glasi: “Su ale kum sale” (“Voda otječe, pijesak ostaje”). To je lokalitet Kumsale, koji se nalazi tamo gdje rijeka Vrbanja utječe u Vrbas i donosi velike količine nanosa, među ostalim i sitnog pijeska. Vrbas pravi okuku, a pijesak se taloži na lijevoj obali Vrbasa, gdje je nastao navedeni lokalitet, a poznat je postao i po tome što su se tu nalazili ljetnikovac i imanje uglednog banjalučkog građanina Smail-bega Džinića.  

Čudo tehnike 

Smail-beg Džinić postao je poznata figura javnog života u BiH krajem 19. i početkom 20. stoljeća i kao čovjek koji je bio veoma bogat i rastrošan. Ono po čemu se pročuo bilo je da je osnovao vlastiti privatni muzički ansambl, tamburaški orkestar koji se sastojao od pet muzičara, od kojih su trojica bila Pekići, inače svi izuzetno muzički nadareni, a svirali su sve instrumente. Smail-beg priređivao je javne priredbe sa svojim orkestrom i pjevačima.

Druga stvar po kojoj je Smail-beg postao veoma poznat jeste činjenica da je on prvi u Banju Luku dovezao moderno čudo tehnike - automobil
 

Smail-beg je 1904. godine kupio u Beču automobil, koji je transportovan željeznicom do stanice Okučani, odakle ga je Samil-beg lično dovezao u Banju Luku. Atrakcija je bila toliko velika da su tamburaši najavljivali prolazak čuda moderne tehnike, kola koja ne vuku konji niti druge životinje nego ih goni vatra, koja je opasna za okolinu, pa se umoljavaju svi građani na putu između Gradiške i Banje Luke da se sklanjaju s ceste kojom će to čudo proći.

Druga stvar po kojoj je Smail-beg postao veoma poznat jeste činjenica da je on prvi u Banju Luku dovezao moderno čudo tehnike - automobil

Postoji fotografija Smail-bega kao šofera, na kojoj on izgleda kao što danas izgledaju kosmonauti, s kacigom, velikim naočalama i kombinezonom kojim pokriva cijelo tijelo.

Ta atrakcija nije bila jedina stvar po kojoj je Smail-beg bio poznat. On je u našu pravnu historiju ušao kao jedan od slučajeva kad je sud jednom čovjeku zabranio da troši porodično imanje s obzirom na to da se naveliko razbacivao ogromnim imanjem svoje porodice, zbog čega su ga ukućani tužili sudu. Tada su sudovi donosili presude kojima su stavljali limite prava utroška zajedničkih dobara određenim osobama.

Piknici i kukuruzi

No, vjerovatno da je Smail-beg u našoj novijoj historiji postao poznat po tome što je opjevan u pjesmi, poznatoj banjalučkoj sevdalinci “Ko se ono brdom šeće”.

Kaže se kako je lijepa Suljagina kćerka bila na glasu kao ljepotica i kako je imala devet ašika, što znači da je devet interesenata dolazilo pod njene prozore da ašikuje, da pridobije njenu naklonost i da joj je to bilo malo, jer je njenoj ljepoti i glasu priličilo mnogo više, ali da su sva ta ašikovanja prestala kad se pojavio Smail-beg.

 
Originalni dio teksta iz te sevdalinke glasi: “A kad dođe Smail-beže i dosta mi bi.” U novije vrijeme, uobičajili su naši pjevači da mijenjaju tekstove sevdalinki pa se danas ponekad kaže: “A kad dođe onaj pravi...”, što je netačno i nepravedno, jer se sevdalinka time lišava svoje historijske autentičnosti, a klasična vrijednost sevdalinke sastoji se u njenoj muzičkoj, kao i u tekstualnoj vjerodostojnosti.

Smailbegovica, međutim, koliko lijepa, toliko i žena s osjećajem dostojanstva i čuvanjem ugleda i sebe i svoje porodice, nikad nije dozvolila da je nevolja savlada, razvila je jedan osoben način održavanja onog nama i ugleda kakav su nekad imali bosanski plemići

Smail-beg je, nakon Prvog svjetskog rata i nakon što se oženio tom ljepoticom, umro, a iza njega je ostala Smailbegovica sa dvije kćerke. Pisac ovog teksta upoznao je i Smailbegovicu i njene kćerke i svjedočio je o životu tih ličnosti naše novije historije.

Smailbegovicu je, nakon što je Smail-beg prvo bio ograničen u pravu svog bogatstva, a zatim, kao i ostali bosanski plemići, lišen najvećeg dijela svoje imovine putem agrarnih reformi, ostavio na ovom malom ljetnikovcu upravo na Kumsalama.

Smailbegovica, međutim, koliko lijepa, toliko i žena s osjećajem dostojanstva i čuvanjem ugleda i sebe i svoje porodice, nikad nije dozvolila da je nevolja savlada, razvila je jedan osoben način održavanja onog nama i ugleda kakav su nekad imali bosanski plemići, pogotovo njeni Džinići.

Ona je razvila jednu metodu održavanja načina života nekadašnjeg tako što je na svom malom imanju uz ljetnikovac priređivala svake godine jedan teferič ili, kako bi se danas reklo, piknik, na koji su bile pozvane sve ugledne banjalučke porodice.

Ona je piknik organizirala na temelju onoga čime je raspolagala. Piknik se organizira krajem avgusta, kad su u njenoj bašti kukuruzi uzrijevali i bili pogodni za kuhanje, koje je tako servirala, ali i za pečenje na vatri, koju je ona specijalno ložila kako bi svaki učesnik mogao sebi peći kukuruze kako je volio i želio.

Kad je čula da se njen sin sprema da dovede Smail-begovu kćerku, majka je njemu dovela djevojku koju je ona odabrala i prisilila ga da se njome oženi. On se povukao iz društva u kojem je krajnje bio poznat i nikad nije prežalio činjenicu da se nije oženio onom koju je volio

Uz ovo neobično i osobito serviranje, ona je svoje goste posluživala kafom prilikom dolaska, a u toku sjedeljke servirane su gurabije, čajevi i drugi tada prakticirani sokovi za osvježenje i vođeni su razgovori. Ljudi su se zabavljali na način koji im je najbolje odgovarao. Zauzvrat, prilikom posjete tom pikniku gosti su donosili obilne priloge u različitim oblicima. Neki su u korpama donosili određenu količinu novca ili namirnica koje su potrebne za život jedne porodice. Drugi su donosili gotove darove, koji su i danas uobičajeni. Na taj, elegantniji način, bez bilo kakvog ponižavanja, nastao je jedan oblik kojim je održavan visok nivo ugleda života i svi su poštovali Smailbegovicu i njene kćerke.

Pisac ovih redova imao je priliku da zastupa svoju porodicu na tim teferičima i da stekne iskustvo kako su se oni odvijali te kakva je razlika između teferiča koji su organizirani samo radi veselog skupa i onih koji su imali određeni humanitarni smisao.

Neobična akcija

Smailbegovicu sam lično upoznao, a kasnije bio blizak i s njenom kćerkom Eminom, koja je i sama postala jedan specifičan slučaj u historiji građanskih odnosa u tadašnjem banjalučkom društvu. Emina je imala veliku ljubav s jednim uglednim građaninom Banje Luke, koji je, također, poticao iz jedne veoma cijenjene porodice, a njegova majka bila je udovica. Ona je bila autoritativna majka, koja je svoje sinove i kćeri nastojala držati pod svojom kontrolom, a zbog ranije Smail-begove historije, nije bila sklona da odobri brak između svog sina i Smail-begove kćerke. Stoga je preduzela jednu neobičnu akciju.

 On je sa svojom ljubavi odlučio ipak da ostavi trag i iz tog odnosa rođen je sin Dževad, koji je nosio prezime svoje majke, a postao je kasnije pjevač, koji je bio omiljen u Banjoj Luci

Kad je čula da se njen sin sprema da dovede Smail-begovu kćerku, majka je njemu dovela djevojku koju je ona odabrala i prisilila ga da se njome oženi. On se povukao iz društva u kojem je krajnje bio poznat i nikad nije prežalio činjenicu da se nije oženio onom koju je volio. On je sa svojom ljubavi odlučio ipak da ostavi trag i iz tog odnosa rođen je sin Dževad, koji je nosio prezime svoje majke, a postao je kasnije pjevač, koji je bio omiljen u Banjoj Luci.

Danas piscu ovih redova nije poznato da li je Dževad živ, jer je on bio samo nekoliko godina stariji od mene, kao ni ima li potomke, tako da se gube tragovi postojanja ovih ljudi i njihovih odnosa. No, svojom pojavom u životu oni su ostavili trag koji se mora zabilježiti i cijeniti. U jednom drugom kontekstu, pisac ovih redova opisao je kako je Smailbegovica izgledala.

Došla je pješice da izrazi saučešće mojoj majci nakon što su joj ustaše ubile muža. Tada je pisac ovih redova posljednji put vidio Smailbegovicu, koja je i dalje bila žena vitkog stasa, živahnih kretnji i vrlo jasnog i razgovjetnog govora kada je objašnjavala mojoj majci nakon što je čula za tragični kraj mog oca, kojeg su ustaše ubile 5. avgusta 1941. godine pred džamijom Ferhadijom.

Došla je iz Kumsala, udaljenih desetak kilometara od mjesta stanovanja našeg, da bi izrazila saučešće i podržala piščevu majku, a svoju poznanicu Đulhanumu Filipović.

Danas piscu ovih redova nije poznato da li je Dževad živ, jer je on bio samo nekoliko godina stariji od mene, kao ni ima li potomke, tako da se gube tragovi postojanja ovih ljudi i njihovih odnosa. No, svojom pojavom u životu oni su ostavili trag koji se mora zabilježiti i cijeniti

Prilikom dolaska u kuću, ona je rekla: “Prilično sam se umorila, Đula, ali sam željela da dođem kad sam čula šta se desilo, da ti izrazim saučešće, da ti pomognem, jer znam kako je kad izgubiš nekog ko ti je najdraži.”

To su posljednje riječi koje je pisac ovih redova čuo iz usta te žene, obučene u veoma elegantan zar, dok se udaljavala u svoje Kumsale.  

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)