Od dna do zvijezda mukotrpan je put i malo ko ga uspješno prođe, ali zato pad sa zvijezda u trnje ide brzo, pogotovo ako se uplete politika. To je na svojoj koži najbolje osjetio nekadašnji najveći ljubimac Turske, važniji od sultana, najveći od najvećih turskih nogometaša, Bik s Bosfora, kako su mu tepali - Hakan Şükür.
Danas se ime tog nogometnog božanstva, najboljeg turskog nogometaša i strijelca u povijesti reprezentacije ne smije ni izgovoriti u njegovoj rodnoj zemlji. Spominje se šapatom. Može se dobiti po glavi. On je u domovini koju je proslavio zabranjen. Hakan Şükür u Turskoj više ne postoji. Svi njegovi golovi, driblinzi, pasovi, uklizavanja nestali su pred voljom i taštinom turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana koji je jedan njegov tweet smatrao uvredom časti, a usput je optužen da je i jedan od financijera neuspjelog državnog udara u julu 2016. godine, pa mu sada prijeti dugogodišnji zatvor, možda čak i doživotni, ako se vrati u Tursku. Morao je bježati iz Turske glavom bez obzira.
Danas tamo nema njegovih slika, pa čak su izbrisani i rezultati. Na ulazu u trofejnu sobu istanbulskog Galatasaraya, gdje na počasnom mjestu stoji Kup Uefa, osvojen 2000. i to njegovim golom u seriji jedanaesteraca, protiv londonskog Arsenala u čijem je dresu, podsjetimo se, Davor Šuker svoj penal promašio, danas više nema njegove fotografije. Izblijedila je. Istorija se može prebrisati, ali rezultat ne.
Rekord
Nije jedini kojem se to dogodilo. Hakan Şükür odigrao je rekordnih 112 utakmica za tursku reprezentaciju i zabio je 51 gol. Osvajač je bronce na Svjetskom prvenstvu 2002. godine u Japanu i Južnoj Koreji, pa je on naslijedio naše treće mjesto iz Francuske. Inače, njemu pripada i najbrži gol u povijesti svjetskih prvenstva. Baš u toj utakmici za treće mjesto, protiv Južne Koreje, zabio je gol u desetoj sekundi. Bio je božanstvo u zemlji gdje je nogomet svetinja. Njegovu svadbu prenosila je državna televizija i bio je jedan od najgledanijih događaja u povijesti turske televizije. I ne samo to.
Među uzvanicima su bili tadašnja premijerka Tansu Penbe Çiller, ali i oni koji su ga desetak godina kasnije “došli glave” u izravnom i prenesenom smislu - tadašnji istanbulski gradonačelnik, a današnji Bog i batina Turaka, predsjednik Recep Tayyip Erdoğan te tadašnji imam, a današnji Erdoğanov neprijatelj broj jedan Fethullah Gülen. Hakan je tada bio važniji od svih troje. Bio je iznad njih. Oni su se fotografirali uz njega. No, supruga Ezra poginut će u zemljotresu 1999. koji je pogodio Izmir, u kojem je stradalo oko 17 hiljada ljudi.
Nakon završetka igračke karijere, koja je trajala do njegove 36. godine, Şükür se bacio u politiku. Slava ga je opila. Predsjednik Erdoğan znao je, osim toga, da mu sama pojava ikone turskog nogometa diže cijenu. Ušao je na listi njegove Stranke pravde i napretka (Adalet ve Kalkınma Partisi, AKP) u Medžlis, turski parlament. No, kao i u nogometu, htio je biti virtuoz i u politici. Samosvjestan i prgav. Pobjednik. No, nisu mu dali. Erdoğan je postajao sve moćniji pa je “smijenio” legendu Hakana Şüküra kad mu je počeo smetati.
Državni udar
Sukobljavaju se baš oko lika i djela Fethullaha Gülena, kada Erdoğan, još 2013. - 2014. zatvara i zabranjuje njegove škole. Şükür se naljutio pa napušta vladajuću stranku i izlazi iz parlamenta. No, nakon pokušaja državnog udara, koji je Recep Tayyip Erdoğan lako ugušio (nekoliko stotina hiljada ljudi je uhapšeno, izbačeno iz armije i iz državne službe), a za njega je optužio klerika Fethullaha Gülena koji se sklonio u SAD, na tapet dolazi i veličina kakva je Hakan Şükür. Naime, ako on abdicira i Turci to progutaju, onda Erdoğan pokazuje svoju pravu moć i snagu. No, Hakan Şükür i dalje misli da je nedodirljiv. No, više nije. Suprotstavlja se nadirućem Erdoğanu. Tada u bijesu kaže da je Albanac. Njegov otac jest rodom iz Prištine, ali u Turskoj se hvaliti time nije baš upitno. Srušio je time patinu sa svoje ikone.
Režim ga optužuje da šuruje s Gülenom, a to je gotovo gore nego da te optuže da si Kurd. Hapse mu oca, koji jedno vrijeme sjedi u zatvoru, a potom nedugo nakon izlaska umire od raka i ne vidjevši se više sa sinom. Şükür bježi s drugom ženom i njihovo troje djece u SAD. Tamo se pritajio. Nije upitno isticati se. Batalio je i politike. Sada živi u gradiću Palo Alto u Kaliforniji nedaleko od Santa Clare.
Turske slastice
Nekadašnja nogometna zvijezda u 46. godini radi kao konobar u slastičarnici, gdje se nudi kafa, čaj i poznati turske slastice. Ipak je porijeklom Albanac. I nije mu više do slave i svjetala reflektora.
- Nije mi to teško raditi. Od nečeg se mora živjeti, svaki posao je častan - kaže i dodaje kako treba prehraniti troje djece. Mora tako raditi jer su mu, nakon bijega, u Turskoj blokirani svi bankovni računi. Kaže kako mu nedostaje Istanbul. I Turska, ali zasad i ne pomišlja na povratak. Ostat će radije vječni izbjeglica. Ne komentira sadašnju političku situaciju.
- Da se vratim kući i podržim Erdoğana možda bih postao i ministar, a živio bih najljepše što se može zamisliti. Trebam samo igrati kako oni kažu, ali sada prodajem kafu - kaže nekadašnji najveći turski nogometaš.
Şükür s prijateljem Kanterom jako pazi na svoju sigurnost
Jedan od glavnih Şükürovih problema bilo je pitanje odnosa prema propovjedniku Fethullahu Gülenu. Şükür nije krio da je njegov učenik i kad je vidio da mu to počinje stvarati probleme u Turskoj, otišao je, u SAD, gdje je i Gülen. No, u drugu saveznu državu.
Sve se to dogodilo u jesen 2015. godine tako da on nije mogao imati nikakve veze s pokušajem puča u julu 2016. godine. No, ko jednom postane neprijatelj turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu i ne pokaje se postaje istodobno i državni neprijatelj. Za Ankaru je njegovo preseljenje bilo dovoljno da zaključe kako je i on stajao iza puča. Şükür to stalno opovrgava, ali pomoći nema.
U istoj se situaciji našao i košarkaš NBA-a Enes Kanter koji je u Turskoj također proglašen izdajnikom. Njih su dvojica u kontaktu, redovito razgovaraju i nije im jasno kako da se opravdaju za nešto u čemu nisu sudjelovali. I Kanter je bio Gülenov učenik.
Şükür je svjestan da je on i dalje trn u oku vlastima u Ankari. Čuo je za slučajeve u kojima je turska tajna služba MIT otimala ljude iz drugih zemalja i vraćala u Tursku (posljednji je takav slučaj na Kosovu). Iako vjeruje da je gotovo nemoguće da se tako nešto dogodi u Americi ipak se s novinarima odbio susresti u svojoj kući već samo u pekari. Nije dozvolio niti snimanje djece jer tvrdi kako opreza nikad nije dosta. Naime, vladini mediji u Turskoj su prije dvije godine objavili priču o tome gdje se nalazi njegova pekara. Nada se da ipak nemaju adresu njegovog stana. I ne putuje nikamo. Jer, nije isključeno da se ne bi vratio u Ameriku.
(Jutarnji.hr, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)