Facebook

Od Hercegovine do Tučepa vozimo se starom cestom, odgovara mi pustoš krivudavog asfalta, tišina među brdima, ptice kojih još nema. Tko zna ima li ih uopće, tu u zaboravljenom pejzažu dovoljno daleko od mora, dovoljno blizu Matokita. Veliki je Petak, znao bi to odmah i da ne znaš, po nebu, zbog neba, tegobnog i mračnog, naslonjenog na lice jutra težinom pijanca bez doma. Pa ipak trebao je to biti čudesan dan.

Damir nas čeka s bakalarom i vinom, i gitarama. O da znam, Veliki je Petak, ali ti ne znaš da njegove gitare i šutnjom sviraju. Ni Damir ni osoba sa sjedala pokraj mene ne znaju da sam to jutro bila na Patologiji. Ne znaju da sam opet prije nekoliko dana vidjela krv na potkošulji. Ne znaju da mi je doktorica masirajući grudi pri uzimanju uzorka iscjetka raširivala svoj dlan kao paunovo perje da ne vidim, da me sačuva ponovnog prizora, ali vidjela sam. Vidjela sam. Čistu, crvenu kapljicu. Krvavu kao Veliki Petak.

Tek što smo ušli u Damirovu konobu, tihu i toplu, začula sam silan pljesak iz praznih zidova, ušiveno sjećanje na moje gostovanje tu sa knjigom, među prekrasnim ljudima nagužvanim do polovice dvorišta. Ima smisla da neke stvari moraš čuti i doživjeti baš na određenim mjestima. Razabirući žamor publike u mojoj glavi od zvonjave telefona, stigla sam samo da se pridržim za eksponate trenutnog izložbenog postava u Damirovom objektu. Majica Tome Bebića i "Volite se ljudožderi"...

Ne znaju da mi je doktorica masirajući grudi pri uzimanju uzorka iscjetka raširivala svoj dlan kao paunovo perje da ne vidim, da me sačuva ponovnog prizora, ali vidjela sam. Vidjela sam. Čistu, crvenu kapljicu. Krvavu kao Veliki Petak

Zamrznuta sekvenca onoga što očima gledam, dok mi doktorica s Patologije u uhu javlja da je sve iznova isto. Brojne maligne stanice, dugo se nismo vidjele. Cijelih pola godine. Damir i osoba sa sjedala pored mene ne znaju još ništa i uskoro će znati sve. U bakalar upadaju suze miješane s vinom, ispod fotografija svih onih Velikih što su čitali svoje riječi tu. Predragova duša još miriše lucidnim, lucićevskim smijehom iz svih ćoškova. Kako je počelo, kažem Damiru, najbolje da uzmeš crveni flomaster i samo nas križaš. Smijemo se i pluća su nam puna straha.

Ima smisla da neke vijesti saznaš na točno određenim mjestima. Jeste Veliki Petak, i protivno svim načelima tišine, Damir uzima gitaru, prstima kojima je upravo vadio suze kao uporne krmelje i zasvira tek jedan stih, repertoar pripremljen za gosta da se osjeća kao da je najviše doma, u Damira su svi doma - "Da od silnih briga Bog posustane, da me zamoli da ga odmenim, ne bi bilo lepo da mu dok ne ustane, svet na bolje promenim..."

I Mosor i Ćićo voljeli su Balaša, pričamo. O kakav koncert u februaru u Skenderiji, meni možda najbolji ikad. Tu je još Smojina slika kad je išao upoznati vlasnika Benettona jer je ovaj poželio susret s njim, a Smoje za susret obukao Lacoste majicu. I pričamo o Edi, i Korani, i Bobi, mojoj miloj Bobi, i Dežulu. I kako je Enes Kišević govorio svoju poeziju briljantno, da je i more navrlo u baštu. I da Slaven iz najmanje kavane u našem rodnom gradu piše sjajno. I da Damir još nije ušao u kuću u kojoj mu je živjela i nedavno preminula majka. I sve je zatim samo magla.

Doktorica Natalija nam iz Zagreba razlaže užas na proste faktore, na zvučnik mobitela, skoro sat vremena. Njezin glas je umirujuća radost. Osoba na sjedalu pored mene doživljava dvaput isto, baš kao ja. Moje dvaput je karcinom dojke meni, i opet meni. Njegovo dvaput je karcinom dojke njegovoj majci, i meni.

Od Tučepa do Hercegovine vozimo se starom cestom, odgovara mi pustoš krivudavog asfalta, tišina među brdima. Reći će da stanem negdje usred ničega, napola na cesti, napola na makadamu što bdije nad provalijom. On plače vriskom, ja jecajem, grlimo se kostima, pokušavamo udahnuti iz ponora s dna tabana. Odjednom se začuše ptice. U jatima. Povratak proljeća, snaga novog rađanja. Njegova majka umrla je, suviše mlada za rak i previše lijepa za ovaj život. Pokušah ga, logično, mršnuti namah. U provaliju zgurati. Ko dotrajali frižider, s nekoliko pravilnih obrtanja. Zidove od beskraja dignuti pred ljubavi. Ne želim da prolaziš opet sve to. Ja moram, ti ne moraš. Ne da se, majmun. Prije par mjeseci čitali smo zajedno Marka Vešovića u zadnjim pismima svojoj Gordani pred smrt. Ovako te, evo, volim.

Kako je počelo, kažem Damiru, najbolje da uzmeš crveni flomaster i samo nas križaš. Smijemo se i pluća su nam puna straha

Tko piše ove scenarije, i tko ih meni piše, i šta hoće više, i koliki je limit čovjekove izdržljivosti, i zašto svi Matokit izgovaraju ispotiha kao da je nekakva ružna riječ, zašto živimo u prijetvornim lažima i naoko finim životima, hineći da je dobro, treba reći kad nije dobro, vikati, reći kad je nešto za kitu, za kurac pardon, imati rak dvaput je jebeno za kurac! Za kurac je visjeti opet nad tom provalijom kad su razlozi za tvoj život tako živi, tako potpuni konačno.

Odlučujem hladno da će to biti zadnje suze, kao u onoj njonjavoj pjesmi Hari Mata Harija, baš ti lijepo stoje suze, ali nemoj plakati..a meni ni ne stoje baš lijepo, izgledam ko podbuhla čimpanza bez banana danima.

Odlučujem se umiti i nasmijati. Obući crveno kao krv. Kao svečanost. Kao ljubav.

Odlučujem se za ljubav. Za Unu. Unine oči, hodajući tops. Za balakar i pljeskove iz zidova. Za gitare i muziku. Za ptice i proljeće. Za knjige i sve velike ljude koje volim. Kojih nema i ima još. Za Damira i sve moje prijatelje. Za moju predivnu obitelj smrznutu od užasa ponovne vijesti. Za osobu sa sjedala do mene i njegove ruke. Drugi put ćemo pobijediti. Zbog inata velikog ko Matokit. A znaš šta je dijagnoza naspram toga? Zakurac!

Volite se bolan ljudožderi...jedan je život, a puno rakova.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)