Bez hrane, bespomoćne i po velikoj hladnoći  izdržale su sedam dana i osam noći, a od smrti kojoj su gledale u oči spasili su ih lovci iz obližnjeg sela Drago, Rade i Krešo Ćavar. Kasnije su i Draženki i Šimi amputirane noge, ali su zahvaljujući medicinskim pomagalima i velikom entuzijazmu danas uspješne supruge i majke, piše Express.hr. 

Žive u dalekoj Kanadi, a na mjesto koje im je promijenilo život, kasnije su došle samo jednom. Prije tri godine otišle su tamo u pratnji svojih spasilaca. O njima je i kanadska televizija kasnije snimila dokumentarni film.  

Pokušale su na razne načine izbaviti se i krenuti dalje, ali nije išlo. Snijeg i led činili su svoje, u dubini provalije nije bilo slamke spasa. Otac od kojeg su krenule pješice iz Bogodola, mislio je da su stigle majci u Mostar, majka je mislila da niko po takvom snijegu ne izlazi iz kuće. Telefona nije bilo, veze nisu bile kao danas. 

– Onako mokre, preumorne i razočarane što ne možemo izaći, pomišljale smo na najgore. Nismo smjele zaspati u snijegu, znajući da i to može biti kobno, pa smo se uvukle u mali prostor na stijeni koja je pregradila kanjon, a na kojem nije bilo snijega. Legle smo poprijeko, ja sam glavu stavila na Šimina koljena i obratno, a traper-jakne koje smo nosile iskoristile smo da pokrijemo glave i zaspale smo. Nismo vjerovale da ćemo žive dočekati jutro, a ta noć nam je nekako od svih najbrže prošla - priča Draženka Čuljak za Fokus.ba. 

U jami je bilo oko - 27 stepeni Celzijusa.

– Vjerovale smo i da će nas pronaći lovci. Blizu je drugo selo, mi smo dozivale, ali nažalost niko nije čuo zapomaganja. Dolazilo je tih dana i do kriznih momenata, osjećale smo da nas niko ne voli ili da nikom nismo važne. Znala sam da su susjedi po cielu noć znali tražiti izgubljenu kravu, a mi smo bile tako blizu i istovremeno tako daleko, priča Draženka. 

Došao je petak i istovremeno donio i veliko razočarenje za Šimu i Draženku. Ni u subotu se niko nije javio, prisjeća se Draženka. U danima u kojima su led i snijeg bili jedino što su unosile u organizam, i Šima i Draženka neprestano su molile za spas. 

Uskoro je uspostavljena komunikacija s lovcima, ali mukama ni tu nije bio kraj. Ljudi koji su tih dana tragali za životinjama, pomislili su da su vapaji sestara, zapravo neka mitska bića o kojima su slušali priče i koja su postojala u narodnim vjerovanjima.

– Kasnije smo doznale da su u selu pričali o onom što su čuli. Jedna od žena kazala je da je i ona čula dozivanja, ali da je mislila da je riječ o dječjoj graji, nastavlja priču Draženka. 

Na kraju je humanost pobijedila strahove, pa su Drago, Rade i Krešo u pratnji jedne od žena iz sela ponovo došli do sestara. Jedan od njih nadvirio se iznad jame i vidio djevojčice koje trebaju pomoć. Zatražio je uže, u akciju su se uključila i ostala dvojica, pa su uz veliki napor na kraju uspjeli. 

Sestre su malo kasnije završile u jednoj od kuća u obližnjem selu. Tamo su dobile novu odjeću, hranu i tople napitke.

No tu nije kraj ove dramatične priče, a šta se dalje dešavalo sa dvije hrabre sestre čitajte OVDJE. 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)