dragan bursać/ dok ćutimo 'kao jazavci'
Svi smo mi Munira izgubljena u Ahmićima, svi mi - dokoni promatrači na tastaturama!
18.01.18, 18:40h
Izvor: Al Jazeera
Ako je ikada trebalo reći "Svi smo mi Munira Subašić", to je danas.
Žena na čelu Udruženja majki enklave Srebrenica i Žepa rekla je ono što zna i što je interesuje. A zna da ne zna šta se desilo u Ahmićima i veli da to nju i njeno udruženje ne interesuje.
Medijski linč
E pa sad, to je Munira, a sve ostalo?
Sve ostalo smo mi! Mi koji medijski čerečimo ženu bez familije koja joj je pobijena u srebreničkom genocidu, mi koji verbalno linčujemo organizaciju i osobu zarad njenog nepoznavanja opštepoznatih stvari...
Sve smo to mi. Zar ne?
A zašto je to tako?
Zaboravimo na momenat lik i djelo Munire Subašić. Zaboravimo njenu infantilno-ruralnu opsjednutost hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović.
I na kraju, pokušajmo biti ljudi, pa zaboravimo mahalanje o Munirinom "unovčavanju lične tragedije", mističnim džipovima i mjesečnoj apanaži od 4.000 KM.
Kako se čini, sve ovo gore iz imovinskog kartona prve žene Majki Srebrenice u noći je postalo opšte mjesto linča. Odjednom, kao da sve ovo ne znamo, postali smo svjesni i "pravdoljubivim bakljama" krenuli na Muniru.
Jer, zaboga, to je zla, bahata, neempatična, neobrazovana Munira!
Tek tako, u nekoliko sati, istrese se na nju sva žuč dokonih tastatura-promatrača, ali i potomaka žrtava. Tek tako najednom jedni drugima počeše otkrivati sitne mahalaške nepodobnosti o (uglavnom) materijalnom statusu Munire Subašić. Sramota!
Kakva nam je zemlja, takav nam je NVO
A sva istina jeste da, kao što glasamo za impotentno političko rukovodstvo ove zemlje, jednako tako prećutkujemo i da su na čelu najvažnijih nevladinih organizacija (NVO), među kojima su i Majke enklave Srebrenica i Žepa, osobe bez svijesti o svom djelatnom kapacitetu.
A kada nemate ili niste svjesni javno izgovorene riječi, onda morate imati savjetnika, koji će to uraditi za vas. I to ne od januara 2018. nego od '96. To je Muniri trebalo i svi smo glasno ćutali o tome. Sve vrijeme. Do licemjernog danas.
I šta nam ostaje? Ogroman, nepotreban i dalekosežno štetan potez Munire Subašić.
Jer ovaj manifestni čin nipodaštavanja više od stotinu mrtvih u Ahmićima direktan je poen za, npr., Kitarović ili Vučića ili kompletan srpsko-hrvatski nacionalistički korpus, koji ne samo da negira srebrenički genocid nego i zločine nad cjelokupnim bošnjačkim narodom u Bosni i Hercegovini.
A tu je (ne)snalaženje Munire kolosalno tragično. Dabome, nije ovo pitanje oprosta ili linča. Barem ne za odraslu i zrelu osobu. Svaki iole normalan čovjek, ako nije cijepljen od empatije, oprostiće Subašićki vanvremenski infantilni gaf u kojem se estradno poigrava opskurnim pojmom "žene, majke, kraljice" dok ništi zločin u Ahmićima.
Oprostiti treba zarad nje, njene žrtve i pozicije na kojoj se nalazi. I na kraju krajeva, ko smo mi da tek tako sudimo ili praštamo u očima Božjim?!
Ali, zlotvori sa strane neće se zaustaviti na Munirinom neznanju! Jer, ko će vam priznati očigledan genocid u Srebrenici i zločine od Tomašice do Stoca ako ga vi sami relativizujete i estradno nipodaštavate???
Krivi smo mi!
Nisu krivi negativci, krivi smo mi, u vječno parafraziranom Balaševićevom stihu. Nije kriva Munira, ona je tek usamljeni neartikulisani i trapavi glas, koji smo sve ove godine slušali. Bez (većih) zamjerki na njega.
Da li joj se desila tragedija? Da! Da li sama može da se, kao javna osoba, nosi sa bremenom jedne ovako bitne organizacije? Ne!
Da li svi mi promatramo diletantski pir unesrećene žene, a da ne korigujemo bilo šta, makar iz kvazipijeteta? DA! Ćutimo kao jazavci!
E pa, onda nam se i dešavaju zvanično Kolindino, Vučićevo ili Brnabićkino negiranje genocida i (ili) zločina, i to podmazano katastrofalnim nepoznavanjem mape ili mreže masakra, sa čime bi Munira Subašić trebala i MORALA biti upoznata.
Ali, eto, nije!
Hladna krv i pamet u glavu
Pa onda hajde da zaključimo čitavu stvar odabranim, smirenim i iscjeljujućim tonom imama u Bosanskoj Kostajnici, ef. Harisa Ahmića, koji je imao 14 godina kada se desio pokolj u pomenutim i mnogim nepoznatim Ahmićima.
"U Ahmićima je ubijeno 116 nevinih civila samo zato što su bili Bošnjaci, od tromjesečne bebe do čovjeka od 90 godina. Gospođa Subašić se treba upoznati s historijskim činjenicama. Razumijem je i poštujem u vezi s onim što rade tokom obilježavanja genocida u Srebrenici. Srebrenica je paradigma stradanja bošnjačkog naroda koje su počinili Srbi, a Ahmići su paradigma stradanja bošnjačkog naroda koje su počinili hrvatska vojska i HVO. Ali te dvije stvari ne treba dovoditi u ravan", kazao je za Klix.ba Ahmić.
Vrijeme je da se naklonimo ljudima koji su se borili za pravdu žrtve na svoj način. Kako su znali i umjeli. I vrijeme je da se okrenemo ljudima koji se bore bolje, razumnije i pametnije za istinu i za tu žrtvu koja vječito visi na koncu istorijskog brisanja.
Jer, ako smo krivi, red je i da preuzmemo odgovornost, ali i odluke.
A to nam konkretno Haris-ef. Ahmić preporučuje.
Upamtite: do sada smo svi mi bili Munira Subašić. Prećutkujući i odobravajući pojedine njene poteze. Skrivajući se iza leđa jedne žene i opšte Pravde i pravice.
Pa je možda red da je ostavimo na miru u njenom bolu i pogledamo u oči sami sebi. Da vidimo kako i šta dalje.
U protivnom genocid i zločine, mrtve, zaklane, ubijene i ono dijete, na koncu, živo ispečeno u Ahmićima, mjerićemo sujetom u kvadratima stanova, džipova i poslovnih prostora.
Na sramotu svih nas!