Izvor: Nedeljnik.rs
Premda sam se iskreno nadao da će Đeneralitat biti dovoljno mudar da otkaže referendum u Kataloniji, s druge strane mi je vrlo dobro poznata količina tvrdoglavosti i neracionalnosti koju sa sobom nosi svaki nacionalizam, te stoga nije bilo nemoguće da uprkos svemu - a to "sve" je veoma mnogo - lideri katalonske vlade podstaknu svoje pristalice da se ogluše o zakon i da glasaju, piše u svojoj kolumni španski nobelovac.
On navodi da je "takozvani referendum karikatura izbora, zakonski nevažeći, bez popisa birača, bez autorizovanih glasačkih kutija, neutralnih posmatrača i biračkih spiskova, sa minimalnim procentom učesnika, i to onih koji su za otcepljenje, odnosno koji oličavaju patetičan monolog manjine slijepe i gluhe na racionalno stanje stvari, budući da, prema anketama, barem dvije trećine Katalonaca priznaju da referendum nije pravno validan".
Smatra i da će taj referendum samo poslužiti da pothrani viktimizam, glavni sastojak svake nacionalističke ideologije, i da optuži špansku vladu da je narušila demokratiju sprečavajući katalonski narod da iskoristi svoje pravo da odluči o svojoj sudbini posredstvom najmirnijeg, civilizovanog demokratskog načina, a to je glasanje.
U svojoj kolumni Mario Vargas Ljosa dalje navodi:
Pišem ovaj članak veoma daleko od Španije, na suprotnom kraju kugle zemaljske, i ne znam kako su se odigrale posljednje epizode tog problema zbog kojeg cijela zemlja posljednjih nedjelja sjedi kao na iglama. Međutim, možda je distanca dobra da se čovjek smireno zapita šta je dovelo Kataloniju, jedno od najkulturnijih i istinski kosmopolitskih područja Španije, da u grudima njeguje tako rasprostranjenu, tako staromodnu, provincijsku i nepriličnu ideologiju kao što je nacionalizam. Kako je moguće da hiljade studenata i školaraca tog modernog društva - koje pripada najvelikodušnijem i najidealističkijem demokratskom pokretu našeg vremena, izgradnji Evrope, zamišljene upravo kao utvrđenje protiv nacionalizma, koji je istoriju preplavio krvlju i leševima - sada gaje političku iluziju i žele da se učaure u zatvoreno i zastarelo društvo, koje bi brutalno unazadilo i osiromašilo Kataloniju, jer bi izašlo iz evrozone i Evropske unije, a potom imalo dug i težak proces da im se vrati?
Odgovor ne može biti onaj kojim se izgovaraju nacionalisti, da je razlog to što "Španija krade Kataloniju", jer upravo od pada Frankove diktature i tranzicije ka demokratiji taj region je progresivno sticao najveću ekonomsku, kulturnu i političku dobrobit u svojoj cjelokupnoj istoriji. Naravno, to možda nije dovoljno i možda su centralne vlasti zanemarile rješavanje zahtjeva Katalonije; ali taj savršeno utanačen izgovor u zakonskim okvirima ne može da opravda težnju za jednostranim odsijecanjem pet stotina godina zajedničke istorije i razdvajanjem od ostatka zajednice koja je na hiljadu načina prisutna u katalonskom društvu i istoriji, ističe nobelovac.
Dodaje i da "ništa ne može biti u većoj suprotnosti sa rasističkim i anahronističkim provincijalizmom nacionalizma od velike dvojezične kulturne tradicije u Kataloniji, sa njenim umjetnicima, muzičarima, arhitektama, pjesnicima, romanopiscima, pjevačima, koji su gotovo uvijek bili pripadnici avangarde, eksperimentišući sa novim formama i tehnikama, otvarajući se ka ostatku svijeta, zdušno prihvatajući novine i pronoseći ih širom Španije".
Kako jednog Gaudija, jednog Dalija ili Tapijesa dovesti u vezu sa jednim Pučdemonom i Žunkerasom? Kakve jedan Pla, Foš, Marse, Serat ili Serkas ima dodirne tačke sa Karme Forkadelj ili Adom Kolau? Toliki ponor postoji između toga što predstavljaju jedni i drugi da je veoma teško zamisliti neku liniju kulturnog ili ideološkog kontinuiteta koja bih ih spojila, ističe između ostalog Mario Vargas Ljosa u ličnom osvrtu na rovita dešavanja u Španiji i cijepanje države.
(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)