Al Jazeera Balkans

Aleksandar Vučić je odlučio da postane Predsjednik Srbije pa je za potrebe svoje kampanje snimio i spot.

Koji je poslastica za dvije vrste ljudi: ljubitelje treša i ljubitelje čvrste ruke.

OK: treš politika išće treš estetiku. Dragi građani Srbije: htjeli ste treš – evo vam ga.

Ma šta mislili o Aleksandru Vučiću, jedno mu se mora priznati. On je od Srbije napravio sretnu zemlju. Jer u nesretnim zemljama ljudi plaču od tuge. U sretnima, plaču od smijeha.

Ko gledajući Vučićev predizborni spot od smijeha ne oplače, taj je operisan od smisla za humor.

Treš je, dakako, estetika koja komični efekat proizvodi nehotice. Ali to na koncu nije bitno: jer kad je smiješno, a ovo smiješno jeste, ne pitaš šta, kako i zašto. Uzmite, recimo, filmski serijal Sharknado. Formalno, žanr tih filmova je horor. Snažni tornado iz mora podigne ajkule pa ih baci na gradove, gdje te zvijeri napadaju ljude. Krv šiklja, glave se kotrljaju, pa ipak, ništa od toga nije strašno – a sve je smiješno. Ili filmovi sa zobijima...

Ma šta mislili o Aleksandru Vučiću, jedno mu se mora priznati. On je od Srbije napravio sretnu zemlju. Jer u nesretnim zemljama ljudi plaču od tuge. U sretnima, plaču od smijeha

Živi mrtvaci žele zavladati Amerikom, ali naš junak neće dozvoliti da smrt uništi američki način života. Zato on posljednjeg, najopasnijeg zombija probode američkom zastavom. To bi trebalo da u gledaocu probudi patriotski ponos. Umjesto toga, izaziva bol u stomaku i gušenje, jer čovjek, kada to vidi, od smijeha ne može doći do daha.

Toliko očajan da je sjajan

Treš vam je ono kada je toliko loše da je – dobro. Priznajte: Vučićev spot je toliko očajan da je sjajan.

Avion na kojem piše „Srbija 2017“, debilne replike,  sukob pilota i kopilota, histerija u letjelici. Glumci koji se tako napadno trude da budu smiješni, da to ne samo da ne sakriva, nego ističe njihov očaj. Jer svi u ovom spotu – osim Vučića - djeluju kao da su na snimanje privedeni – diglo ih iz kreveta, sa posla, sa WC šolje – a onda im poručeno: zasmijte publiku, kako znate i umijete, ili ćemo vas u vozu na kojem piše „Kosovo je Srbija“ poslati Tačiju, pa ćete glumiti u njegovim spotovima.

Panika, tragedija na pomolu... A onda ipak – smirenje. Aleksandar Vučić je otvorio oči i košmaru je došao kraj.

Aleksandar Vučić govori tiho, smireno – a opet odlučno.

Za građane Srbije ima jednostavnu poruku. Država u kojoj funkcioniše podjela vlasti, avion je koji će se srušiti.  Što u Gorskom vijencu rekao vladika Rade: „za dvostrukost ni mislit ne treba“. Zamislite državu u kojoj premijer vodi svoju, a predsjednik svoju politiku. Zamislite, sad, državu, u kojoj svaka institucija radi samostalno, pa premijer u klin, parlament u ploču, predsjednik nešto svoje a sudstvo ničije. Što u spotu kaže Aleksandar Vučić: mogao bi to biti najgori košmar.

Treš vam je ono kada je toliko loše da je – dobro. Priznajte: Vučićev spot je toliko očajan da je sjajan

Mogao bi. Taj košmar ima i ime i prezime: demokratija i pravna država.

Mnogo je nedaća i stradanja zadesilo naše zemlje. Mnogo ratova i svakojakih pošasti. Nema šta nas nije udaralo po glavi. Ali od demokratije smo, srećom, svi mi ostali pošteđeni.

Da bi ta demokratija ostala tek košmar, a ne i naša stvarnosti, važno je da jedan čovjek ima svu vlast u svojim rukama. Zašto je još to važno? Pogledajte Rusiju i Tursku. Zašto tim zemljama sve ide naprijed? Zato što se Putin i Erdogan ne bakću sa protuvama iz parlamenta, vlade i ustavnog suda. Ako neko ne sluša: doviđenja, prijatno, pa ti to svoje gdje si tako naučio.  A onda pogledajte Ameriku. Pogledajte šta Trumpu rade Senat, Kongres i sudovi. Kakav Air Force One. Amerika nije jedan avion, to je eskadrila u kojoj svako leti na svoju stranu. A čitav se svijet smije gledajući avione koji se sudaraju i eksplodiraju na nebu kao vatromet u noći 4. jula.

Obraćanje totalitarizmu

Aleksandar Vučić kuca na otvorena vrata: obraća se zdravom razumu svojih građana. Obraća se totalitarizmu koji nose u srcu. On priziva blistavu i bogatu tradiciju i kulturu totalitarizma u Srbiji, ono što sa srpskom državom i kulturom dijele i ostale postjugoslovenske zemlje i narodi. Obraća se narodu, čiji je blistavi um to što poručuje Vučić već sabrao u poslovicama, u kojima narodni um vrhuni.  Zna se ko kosi, a ko vodu nosi. Mnogo babica, kilava djeca. 
Itakodaljeitomeslično.

Zapravo, i nije važno ko je pilot. Nije važno ko nosi koju uniformu. Nije važno ko gdje sjedi. Važno je da je Aleksandar Vučić u avionu. To je jedino o čemu građani i putnici treba da brinu

A kako izgleda sretan avion, odnosno država, vidimo na kraju spota. Vučić je rekao šta je imao. Pilot i kopilot sjede ispred njega. Jedan od njih kaže: „dobro rečeno“. Ali Vučić ne voli laskavce. A ne: te on ne podnosi. Aca okom, pilotimskokom. Na noge lagane, pa natrag na posao. Autoritet koji prate sredstva prisile nije istinski autoritet. To nije ni onaj koji se mora pomagati vikom i naredbama. Istinski autoritet je tek onaj koji zapovijedi saopštava pogledom.

Čime je gledaocu saopšteno da, zapravo, i nije važno ko je pilot. Nije važno ko nosi koju uniformu. Nije važno ko gdje sjedi. Važno je da je Aleksandar Vučić u avionu. To je jedino o čemu građani i putnici treba da brinu.

I tako, dok Toma Nikolić, šutnut iz aviona, u slobodnom padu pokušava dokučiti je li ono što su mu stavili na leđa teg ili padobran, avion leti dalje, brže, jače i bolje.  

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)