1963. godine tada 39-godišnja Vinifred Hjuz postala je ponosna vlasnica modernog električnog šporeta Beling klasik. 

Koštao je 79 funti, što bi danas iznosilo 1500 funti, a na rate ga je otplatila tokom sjledeće četiri godine. Danas možemo reći da je prošla superpovoljno, jer je taj šporet 92-godišnja Vinifred koristila gotovo svakog dana otad. 

Šporet je ostao u besprijekornom stanju 53 godine, tokom kojih je Vinifred kuvala obroke za svoju petočlanu porodicu, uključujući i nedjeljna pečenja. 

„U ono vrijeme su pravili stvari koje dugo traju“, kaže ona. 

Uz šporet je dobila i knjigu sa receptima, u kojoj je našla neka od omiljenih jela, koja još i danas priprema, a ponosno izjavljuje da nikad u životu nije naručila hranu dostavom, jer jednostavno nije bilo potrebe za time. 

Prošle nedjelje je „otišao“ termostat (prethodno se pokvario brojač, ali on joj i tako nije bio neophodan) i Vinifred se sa tugom pozdravila s krajem jedne ere. Danas više i ne može naći toliko veliki šporet koji bi se savršeno uklopio u njenu - po meri pravljenu - kuhinju iz šezdesetih, a svjesna je toga i da neće naići na isti kvalitet. 

Danas bi rijetko ko očekivao od šporeta da traje pet decenija, jer je prosjek trajanja bijele tehnike posljednjih godina sve kraći i kraći. 

U Velikoj Britaniji su upravo zato potrošači pokrenuli peticiju čiji je cilj da natjeraju proizvođače da objave očekivani rok trajanja svojih proizvoda. Dosad su prikupili više od 11.000 potpisa, a zahtijevaju od vlade da se usprotivi „planiranom zastarijevanju“, prema kom potrošači optužuju proizvođače da proizvode lomljive proizvode koje je nemoguće popraviti. 

Tara Baton, koja je pokrenula peticiju, osnivačica je BuyMeOnce, specijalizovane stranice na kojoj možete nabaviti proizvode s doživotnom garancijom. 

„Neshvatljivo je i na granici s kriminalom da u vrijeme kad raspravljamo o stvaranju ljetelica koje će ljude slati na Mars ja ne mogu pronaći čajnik koji će trajati duže od šest godina. 

"Nekada su se proizvođači ponosili činjenicom da su proizvodili trajne, kvalitetne proizvode. A danas nemaju volje, a ne da im nedostaje znanja ili tehnološkog umeća, što rezultira mnoštvom bačenih aparata. Ne obraćaju pažnju ni na ekološke standarde, jer potrošači bacaju elektroniku čim im istekne garancija.“

Željeli smo jeftino, pa smo izgubili kvalitet 

Kenet Vot, prodavač rezervnih dijelova bele tehnike, koji i sam popravlja aparate od ranih osamdesetih godina, takođe ističe da uređaji danas ne traju tako dugo kao prije. 

„Bijela tehnika koja se proizvodila u pedesetim, šezdesetim i sedamdesetim godinama obično je trajala 15 ili više godina, dok danas traje šest ili sedam. Kupci su zahtijevali sve jeftinije proizvode i tako je pao kvalitet.” 

Sve do sredine osamdesetih godina veš-mašine ste servirisali kao automobile, jednom godišnje. A danas se proizvode uređaji koji se ne mogu popraviti. Ili se ne isplati popravljati ih ili su dijelovi zatvoreni i ne mogu se popraviti ni na koji način. 

"Često prodaju navodno ekološke proizvode, ali ako ih ne možete popraviti i bacite ih nakon nekoliko godina korišćenja, mnogo ćete više zagaditi okolinu nego kad biste nekad kupili kvalitetniji, iako ne i ekološki uređaj, koji je mnogo duže trajao.“ 

"Guardianu" su se javili mnogi čitaoci sa svojim starim, još funkcionalnim aparatima. 

Tako je 35-godišnji Nik Bakli rekao da još koristi Roventinu peglu na kojoj piše da je proizvedena u Zapadnoj Njemačkoj. Dobio ju je od mame prije 16 godina, a ona se sjeća da je njom učila da pegla šezdesetih. 

Kris Evans koristi usisivač iz sedamdesetih, kao i Eni Vajt iz Škotske, koja svoj nikad zamenila jer je ostao podjednako efikasan sve ovo vrijeme. 

36-godišnja umetnica Ana Niman iz Londona koristi staru maminu singericu iz 1923. godine. Na šivaćoj mašini je jedini novitet svih tih godina bila ugradnja električne pedale 1966. godine.

Iznad ste mogli da pročitate iskustva Britanaca koja je prenio "Guardijn". A kako je kod nas? Zbog permanentne loše ekonomske situacije, u Srbiji se sigurno koristi mnogo više starih aparata nego u zapadnoj Evropi. Tako da nije nemoguće da naletite na neki frižider marke Obodin iz npr. 1956. godine (kada je Elvis Prisli bio na vrhuncu popularnosti) koji još radi, a o šporetima “smederevcima” ili pećima “kreka banovići” nema smisla trošiti riječi. Teško da postoji neko ko ne poznaje osobu koja još ne koristi “smederevac” ili pomenutu furunu. 

Kako BiH ni po čemu ne može da se poredi sa ekonomski mnogo razvijenijim zemljama, nije rijedak slučaj da ovde stigne roba lošijeg kvaliteta nego na nekim drugim mjestima. Ponuda i tražnja su uvijek išli ruku pod ruku, a dok god je naša platežna moć ograničena, takva će biti i ponuda proizvoda, odnosno njihov kvalitet. 

Zašto danas uređaji traju kraće? 

Iz ugla proizvođača, računica je prosta – što vam se nešto brže pokvari, to ćete prije morati da kupite novo. Iako to nije nimalo fer prema kupcima, ako malo bolje razmislite, shvatit ćete da većina toga nije fer. Novac je danas za nijansu važniji nego prijr 50 godina i to je još jedan od razloga zašto se roba “štancuje”. Uostalom, nije to slučaj samo sa bijelom tehnikom – gotovo u svim oblastima novac je potreban “odmah i sada” i tu nema mjesta kalkulaciji. Ako pogledate mnoge druge stvari od prije 50 godina, ne samo bijele tehnike, možete zaključiti kako kvalitet s vremenom opada i to po pravilu ima veze sa tim što neko želi "brze pare".

Kako da kupimo kvalitetan proizvod? 

Vjerovatno bismo se svi sad mogli nostalgično vratiti u prošlost i razmišljati o proizvodima iz detinjstva ili onima iz kuća baka i djedova, ali nemojte smetnuti s uma ni da skuplje, bar danas, nije nužno uvijek bolje i kvalitetnije. 

Zato sve što možete učiniti jeste da pazite šta kupujete, da slušate iskustva i komentare drugih kupaca i da imate na umu da ako niste zadovoljni, proizvođač ili serviser mora poštovati ono što je navedeno u ugovoru. Pa čak i ako živite u Srbiji. 

A ako se već nešto mora pokvariti, nadajmo se da će se to dogoditi mjesec dana prije, a ne nakon isteka garancije.

(b92.net/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)