Dva nedavno objavljena dokumentarca, "Kurt Cobain: Montage of Heck" i "Amy", prate živote i preranu smrt Kurta Cobaina i Amy Winehouse, obožavane pjevače čija je borba s drogom, depresijom i posljedicama slave ubrzala njihovu smrt u 27. godini. Još jedan biografski film, "Love & Mercy", uvodi nas u život Briana Wilsona iz Beach Boysa koji je jedva preživio burne događaje u vlastitom životu.

Na neki način, baš poput Ahila, unutarnjim sukobima rastrganog legendarnog grčkog ratnika iz Homerove "Ilijade", i ovi su umjetnici osjetili da turneje i trčanje za slavom može značiti i ranu smrt, ali ipak su to prihvatili.

"Bolje je izgorjeti nego se polagano ugasiti", napisao je Cobain u svom oproštajnom pismu. Ovo nije ograničeno samo na glazbenike koji su popularni poput Cobaina, Winehouse i Wilsona. Prema novoj studiji, pop glazbenici žive do 25 godina kraće od ostalih i češće umiru u nesrećama, od samoubojstava i ubojstava.

Nisu svi isti, ali takvih je malo

No, možemo li za sve kriviti samo izazove, opasnosti i probleme koji dolaze sa životom pod reflektorima ili ipak biraju strategiju koja čuči u svima nama koji bi učinili isto kada bismo se našli na putu teretnog vlaka zvanog slava?

"Ubrizgavao sam koku puna tri dana", započinje Anthony Kiedis svoju biografiju "Scar Tissue". Priče o razvratu i ovisnosti o kojima u svojim memoarima piše frontmen Red Hot Chili Peppersa, zapravo su šareni prozor u život "seksa, droga i rokenrola". Kiedis se samo marginalno bavi "maratonskim seksualnim i heroinskim seansama" koje su normalne u poslu kojim se bavi na isti onaj način na koji bismo mi pisali o nečem što se svakodnevno događa na našem radnom mjestu.

Međutim, ne upuštaju se svi glazbenici u seksualne maratone.

"Jednostavno me ne napaljuju gola tijela", rekao je jednom Morrissey. Boy George izjavio je da bi radije popio šalicu čaja nego se seksao. No, svatko tko čita rock memoare znaju da je takva apstinencija rijetka pojava, posebno za muškarce. Uzmite, primjerice, Aerosmith. "Žena slobodna duha sklona nesputanom seksu i dobroj koki je kao dar s neba", napisao je gitarist Joe Perry u svojoj biografiji "Rocks: My Life In and Out of Aerosmith". On i Steven Tyler u svojim memoarima "Does the Noise in My Head Bother You?" često i rado pišu o svojim seksualnim avanturama (Tyler tvrdi da je njegovo prvo seksualno iskustvo bio seks u troje s blizankama koje su s njim pjevale u crkvenom zboru i tad je imao samo sedam godina).

Niko Wenner, gitarist i suosnivač Oxbowa koji je svirao s Jellyfish, Swell, God, Whipping Boy i mnogim drugima, sjeća se da je jednom pitao njihovu dugogodišnju menadžericu jesu li priče o njihovim avanturama istinite: "Kratko je zastala, pogledala me pogledom u kojem je postojala savršena mješavina nevjerice i sažaljenja i iskreno i suosjećajno odgovorila - 'jesu'".

Što je s "Klubom 27"?

Takvih je priča mnogo, ali mnogo govori i činjenica što su na životu ostali dovoljno dugo da te priče ispričaju, a Kiedis, Tyler, Perry i Wenner među sretnicima su koji to mogu. Dogurali su do godina koje mnogi glazbenici ne dožive. Iako znamo da život u brzoj traci može biti opasan, činjenica da vam život umjereno uspješnog glazbenika oduzima četvrt stoljeća života djeluje ipak malo grubo. Stvarnost je drukčija, a voditeljica istraživanja, profesorica Dianna T. Kenny izjavila je: "Glazbena industrija, više-manje, ubija svoje glazbenike".

Istraživanje je provela na 12 tisuća glazbenika koji su umrli između 1950. i 2014. Više od 90% bili su muškarci što posebno ne iznenađuje. Otkriveno je i da su oni do deset puta skloniji nesrećama i samoubojstvima iako nema dokaza koji bi potvrdili priču o tzv. "Klubu 27" koji je ime dobio po glazbenicima koji su umrli s 27. To nije nužno povezano s glazbom već rizicima koji leže u svakom od nas.

Dvije skupine

Generalno govoreći, svaka vrsta balansira između preživljavanja i reprodukcije. Biolozi govore o dvije strategije i dvije skupine. U prvoj su slonovi i veći sisavci koji se razvijaju u stabilnijim okruženjima i oni podižu mlade i imaju ih manje. U drugoj skupini su, primjerice, insekti, koji rastu u nesigurnim uvjetima i stvaraju više potomaka, često na štetu vlastitog opstanka.

Ljudi generalno spadaju u prvu skupini, ali ovisno o okolnostima i okruženju, možemo pripadati i drugoj skupini.

"Konstelacija osobina i ponašanja koja sačinjavaju brz život možda su se razvila kao strategija koja pojačava reproduktivne sposobnosti u nestabilnom okruženju", govori profesor psihologije Scott Barry Kaufman za Psychology Today.

Ako se seks već nudi...

Dakle, život u takvom okruženju može "aktivirati gene brzog življenja" s čim dolaze i najčešće ugodna ponašanja kojom evolucija osigurava da tim putem i nastavimo. Postoji niz okidača u našem okruženju, a neki od njih itekako su prisutni u životima poznatih glazbenika. Primjerice, očevi koji nisu brinuli za svoju djecu povećavaju vjerojatnost da će dječaci postati skloni delinkvenciji i agresivnom ponašanju, a djevojčice razvijati kratkotrajne strategije parenja (jer naučile su da ne mogu računati na muškarce kao dugoročne skrbnike).

"Generalno gledajući, muškarci, čija je minimalna uključenost u odgoj potomstva evolucijski daleko manja nego kod muškaraca, također su skloni prigrliti visokorizične strategije parenja", govori psihologinja Catherine Salmon sa sveučilišta Redlands. No, žene su možda najvažniji aspekt muškog okruženja, a ponašanje muškarca dobro je (ili loše) koliko mogućnosti dopuštaju.

"Koliko muškarci šaraju ovisi o želji žena. Ako postoji dovoljno žena koje su spremne na seks, muškarci u većini slučajeva neće odbiti", govori Salmon.

I vi bi učinili isto

Većina rokera nema naviku odbijati svoje mnogobrojne obožavateljice. Ne bi to učinili ni mnogi od nas kad bi se našli u istoj situaciji.

"S obzirom na izazove koji s tim način života dolaze, relativno je malo pojedinaca koji se u to ne bi upustili kada bi se pružila prilika, a pogotovo ako je riječ o mladim muškarcima", govori Salmon.

To, naravno, ne znači da se ljudi ne mijenjaju i da ne mijenjaju životne strategije ovisno o okruženju. Da isti ti ljudi nisu postali zvijezde do srednje dovi, ističe Salmon, vjerojatno bismo vidjeli drukčije ponašanje.

Glazbenici nisu samo puki sudionici u nekim orgijama prepunim seksa, pjesama i droge. Oni su umjetnici, javne osobe i uzori, neprestano prenose poruke mladim ljudima govoreći o životu u brzoj traci.

Brz život, lijepi leševi

Pjesma kao "Live Fast, Die Young" Ricka Rossa govori o takvom životu bez rasprave o rizicima i opasnostima. Do određene mjere industrija potiče takve poruke i suučesnici su u promicanju života u brzoj traci, govori Kenny i dodaje da to potiče destruktivno ponašanje koje dovodi do depresije, suicida i smrti među umjetnicima. Mnogi mladi glazbenici nisu dovoljno zreli da kažu "dosta" stresovima i užicima koji prate život na cesti ili u biznisu.

"Razlika između uživanja u previše dobrih stvari i destruktivnog ponašanja vrlo brzo postaje akademsko pitanje. Drugim riječima, mogli bismo reći da je destruktivno ponašanje samovrednujuće", zaključuje Wenner.

"Zbog posla kojim se bavim i industrije koje sam dio, postoji previše prilika da svake večeri izađem i razbijem se", rekla je Amy Winehouse u intervjuu za Mirror 2007. koji je dala tijekom svoje borbe s alkoholizmom i na kraju zaključila: "No, ipak ću biti zločesta".

Četiri godine kasnije, Winehouse je preminula od trovanja alkoholom. Još jedan veliki, nesreteni Ahil koji je položio život na oltaru glazbenih bogova.

(index.hr/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)