Deveti mjesec trudnoće, pokušavam obaviti niz adiminstrativnih i drugih poslova prije dolaska bebe. Završiti započete poslove, platiti račune, izvaditi novi pasoš, nalaze, opremiti stan, kupiti niz neophodnih stvari. Juče je bio posebno naporan dan u toku kog sam četiri puta stajala u redovima, BHTelecom, banka, Bolnica Jezero…

Izvor: Facebook

Nakon 25 minuta stajanja u redu za izdavanje računa, ispred mene je ostao još samo jedan gospodin. Već kasnim na pregled, i najljubaznije pitam gospodina koji nosi niz dokumenata vezano za, čini se obimnu reklamaciju, da li bi me pustio preko reda, stajanje je postalo naporno a potrebna mi je samo kopija telefonskog računa. “E ne može!” kaže on, kao da je čitav život čekao da sa strašću izgovori tu rečenicu, u ulozi njegovog života. Ako ćemo pričati na tom jeziku, kažem mu, ja imam zakonsku prednost, ali se ne pozivam na nju, već na Vašu učtivost. “Učtivost, neučtivost, tako ti je – a ja ću ti svakako u životu još trebati”. Nakon čega se pohvali drugom gospodinu, gledajući preko mene, kako je pedijatar, i kako ću mu svakako dovoditi djecu na vakcinaciju, "očito uskoro".

Promatram gospodina i razmišljam, čitava država u tom malom čovjeku. I ne radi se ovdje naravno o statusu trudnica u BiH (koje, na primjer, za razliku od članova šehidskih porodica nemaju prednost u domovima zdravlja, nemaju svoje šaltere, i tako dalje i tako dalje…) već o nepravdi koju je u nekom momentu na svojoj koži osjetio gospodin pedijatar, i za koju se danas sa zadovoljstvom sveti. Kao i većina građana u ovoj zemlji, i pedijatar je vjerovatno, nekom prilikom, možda na fakultetu, prilikom zapošljavanja ili stojeći u nekom drugom redu…gurnut u stranu. Kako tada nije rekao “E ne može”, sačekao je, kao i mnogi drugi, besmislenu priliku u kojoj će pokazati ne samo sav svoj nagomilani bijes, i svoju silu, već će napomenuti da je u poziciji moći kako za mene danas, tako i za moje dijete jednoga dana. Sličan onima koji pognu glavu na iživljavanje nadređenih da bi se minute kasnije iživljavali nad nekim, na primjer u saobraćaju, ili možda na vlastitoj porodici i djeci. Nepravda koja čini srž našeg opšteg kukavičluka. U tom momentu mi je malog gospodina pedijatra bilo neopisivo žao.

Interesantno je da su jedine osobe koje su juče, i u protekla dva mjeseca, same ponudile svoje mjesto u redovima bile jedna stara gospođa (“Ja sam dušo u penziji, nigdje ne žurim”) i djevojka za koju sam saznala da je kod kuće ostavila malu bebu sa komšinicom te izašla kako bi obavila niz poslova. Ipak postoje ljudi koji iz nepravde koju su nesumnjivo nekada iskusili na vlastitoj koži – izvlače drugu, bolju, a ne goru stranu sebe. Ne bahato mahanje vlastitom impotentnošću.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)