Tekst i foto: Mirna DUHAČEK
Ako se uputite vijugavom cestom od Sarajeva preko raskošne Romanije do Višegrada, proći ćete kroz desetine tunela. Kao da su krampom tek iskopani - pećinski stalaktiti vise s plafona - prolazite kroz mrkli mrak, i hvata vas panika kad po ko zna koji put vidite kolike su razmjere nesređenosti ove države. Svaki je nova zona sumraka, bez ijednog jedinog svjetla, osim onog - na kraju tunela.
Na entitetskoj liniji - specijalci, na ulazu u svako mjesto - policijska patrola. Sigurnosne mjere su pojačane nakon napada na policijsku stanicu u Zvorniku, pa u nešto više od dva sata vožnje od bh. prijestolnice do Višegrada, svakih 20-ak kilometara prolaznike spremno dočekuju čuvari reda.
Megalomanski projekt predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i reditelja Emira Kusturice, Andrićgrad, smješten je u centru Višegrada. Prostire se na 17.000 kvadratnih metara i najveći je turistički projekt u manjem bh. entitetu. Investiciju tešku 35 miliona KM uglavnom su platili građani RS - Vlada RS je vlasnik 24,5 posto Andrićgrada, isto toliko ima i Općina, dok je ostalih 51 posto u Kusturicinom vlasništvu. Jer, ipak, priznati reditelj je idejni tvorac.
Otvoren simbolično 28. juna 2014. godine, na dan kad je Gavrilo Princip prije 100 godina u Sarajevu ubio austrougarskog prijestolonasljednika i nadvojvodu Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, danas je Andrićgrad, zapravo, jedino što se ima vidjeti u osiromašenom Višegradu.
Grandiozna Ćuprija Mehmed paše Sokolovića iz 16. stoljeća - koju je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH 2003. proglasila nacionalnim dobrom, a od 2008. je i na UNESCO-ovoj listi zaštićenih spomenika kulturne baštine - godinama je zatvorena, ograđena daskama, te joj se ne može ni prići.
- Ćupriju renoviraju već tri godine - ogorčen je prodavač suvenira, koji je na rasklopivom stoliću pored mosta poredao magnete i ostale rukotvorine.
Suveniri glavni izvor zarade
Gradić na Drini, koji je po popisu iz 1991. imao 21.199 stanovnika, a danas jedva 13.500, posljednjih godina, čini se, živi od prodaje suvenira. Štandovi su posvuda, ispred Andrićgrada, uz Drinu, uz (nevidljivi) Most Mehmed paše Sokolovića... Čini se da cijeli grad krpi kraj s krajem od prodaje magnetića za frižidere. Čak se i restoran u centru grada zove - Magnet.
- Suveniri, suveniri - samo 100 dinara - dovikuju prodavači rijetkim prolaznicima.
Višegrađani primaju i dinare i marke i eure. Sve valute su dobrodošle, samo da se zaradi koja para, što ne čudi ako je na evidenciji biroa za zapošljavanje u Višegradu danas skoro izjednačen broj zaposlenih i nezaposlenih. Naime, broj nezaposlenih je 1.920, dok je broj zaposlenih tek nešto veći - 2.053, što znači da je radno sposobnog stanovništva jedva 4.000, ostalo su djeca i većim dijelom - starci.
Danas u Višegradu živi većinom srpsko stanovništvo - od rata naovamo u okolinu ovog grada na Drini vratilo se svega nekoliko stotina Bošnjaka, dok se u sam grad vratilo tek nekoliko bošnjačkih porodica.
Bizarni mural usred Andrićgrada
Andrićgrad je nastao kao ideja režisera Emira Kusturice o srednjovjekovnom gradu inspirisanom djelima i likovima nobelovca Ive Andrića. Izgrađen je tako da posjetilac šetajući njegovim ulicama treba da stekne dojam da prolazi kroz različite istorijske periode.
U kompleksu se miješaju bizantijski stil sa osmanskim periodom, renesansom i klasicizmom - dakle, svega pomalo. Društveni i kulturni život Višegrada danas je koncentrisan na ovih 17.000 kvadrata - uz restoran, ćevabdžinicu, pizzeriju, pivnicu, slastičarnu i kafanu, tu su smještene i pravoslavna crkva, prenoćište, galerija i knjižara, ali ne bilo kakva knjižara, već knjižara koja u svojoj ponudi ima više vina nego knjiga. Na posebnom pijedestalu, naravno, izložena je Kusturicina 'Sto jada'.
U sklopu kamenog grada ima i multipleks kino, koje prikazuje najnovije holivudske hitove, a na čijoj zgradi se nalazi prava poslastica za oči. Naime, bizarni mural dimenzija 8,5 X 3,5 metra na pročelju zgrade prikazuje neimara Milorada Dodika, koji zajedno sa idejnim tvorcem Emirom Kusturicom navlači konopac, dok mu se, stojeći ispod jabuke, smije Novak Đoković, a sve iz pozadine, prekršenih ruku, razočarano posmatra Branko Ćopić. Predsjednik RS u prvom planu, nasmijan i samozadovoljan mauzolejem koji je sebi sagradio novcima građana RS, u ovome ne vidi ništa sporno, jer ipak je on već sada istorijska ličnost.
Za vrijeme naše posjete ovom 'gradiću u gradiću' stigla je ekskurzija osnovaca, koju je predvodio turistički vodič, prepričavajući godinu dana bogatu istoriju Andrićgrada. 'Osobe koje su na muralu zalagale su se i borile za izgradnju Andrićgrada, dok svi ostali koji su bili protiv, zasluženo se nisu našli na njemu', objasnio je vodič.
Tužan i pomalo nadrealan je to bio prizor - djeca koja pohađaju sedmi ili osmi razred dolaze da 'lumpuju' u Andrićgrad. Tik poslije prošlog rata na ekskurzije u osnovnoj smo išli u Budimpeštu ili Dubrovnik, danas je to Višegrad, odnosno Andrićgrad. Zašto da ne, ipak su dva vrla neimara u svoj projekt inkorporirali i mali wannabe Stradun, na koju glavna ulica Mlade Bosne želi da podsjeća...
Pored školaraca, najčešći gosti su turisti s one strane Drine. Na parkingu ispred kamenog grada najviše je beogradskih tablica, jer ipak je Srbija izdvojila dva miliona KM za ovaj projekat. Još uvijek nije zaživjela turistička sezona, pa je ulica Mlada Bosna uglavnom prazna, ali po prošlogodišnjim podacima, Andrićgrad je pohodilo 200.000 gostiju. Za razliku od prethodnih godina, ta brojka je veliki napredak.
Višegrađani ne mare za ogromne novce koje su iz budžeta RS isisane za realizaciju ovog megalomanskog projekta - Andrićgrad je donio život u Višegrad i svojevrstan je vjetar u leđa tamošnjem stanovništvu da će makar od suvenira i turizma uspjeti zaraditi za sebe i svoju porodicu.
(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN)