Piše: Lidija SEJDINOVIĆ

Nura – ime kojim je moja nesretna mati prizivala bolje dane nakon Drugog svjetskog rata nikada nije donijelo naročitu svjetlost ni meni niti njoj.

Već treću deceniju za moje ime je neraskidivo vezano krajiško “nane”, pa bih se nesvjesno negdje i potpisala kao “nane Nura”, da pisati znam.

“Nane opet fućka cigare”, čujem svoje unuke kako se došaptavaju dok se iskradaju u noć.

Dabome da fućkam.

Nisam luda da uvlačim otrov u njedra.

Užitak je i lična pobjeda da Nura ovako rahat sjedi u svojoj avliji, jednom rukom drži cigaru, drugom se poigrava dugim, zlatnim naušnicama kakve su nekad imale samo žene gasterbajtera. Nije svako život trošio s propalicom, kao ja.

Ali sada Nura može da sjedi koliko hoće, da liježe i ustane kad hoće, da misli i govori šta hoće…

Preživjela je Nura dva rata, loše vlasti, brak sa pijandurom, mrtvorođenčad, siromaštvo, glad, suše i poplave. Otkupila je Nura slobodu svojim dvjema rukama.

“Ruke radnice, držanje begovke i uporan prkos ženski i bosanski”, opisala me jednom moja Ismeta u čestitki za Osmi mart. Tu čestitku ću u mezar ponijeti.

A do tada mogu da mirno profućkam preostale dane na dunjaluku.

...

Ismeta – ime kojim mi je majka poželjela čistoću duše, još uvijek zaslužujem.
Jutros sam čula kako mahaluše ispiru usta tim imenom.
Jesam, bila sam udata za “drugu vjeru”.
Tačno, bila sam majka maloljetnica.
Istina, sada sam samohrana majka jer sam sama tako htjela.

Da, maštala sam nebrojeno puta da sam neko drugi i pretresala po sebi kao po torbi s pocjepanim dnom.
Ali sam se svakog dana ipak rado vraćala stvarnoj sebi. Kaljala sam i čistila dušu isključivo svojim izborima.

Čistoću ženine duše ne čuva sklanjanje od života, već snaga da se nakon susreta sa svakakvim blatom opere i nastavi dalje čišća i zrelija.

Često gledam rijeku Sanu kako neumorno teče. Ima noći kada je mutna i strašna, kida suho granje kraj obale i bijesno ga guta. A ima dana kada je toliko čista i bistra da joj je kamena utroba potpuno otkrivena.

I odavde je čujem kako hrabro huči podsjećajući da se uvijek mora ići naprijed, jer voda koja stoji osuđena je na mulj i smrad.

Odoh sada s Nurom sjediti u mraku i ispričati joj tračeve. Potrebno mi je da čujem: “Bome si ti, kćeri, budala ako te zanima šta selo laje.”

...

Valentina – ime kojim mi je mama darovala dobro zdravlje i istinsku ljepotu dobro me služi.
Pored zdravlja i ljepote, dobila sam i pamet, Bog je prema meni darežljiv.
Valjda u ratu rođena djeca moraju biti zaštićena ovim osobinama, jer šta će drugo da nas štiti?

Dvadeset i dvije su mi godine i u jalovoj zemlji sadim nade.

Činim sve što je društvenim receptom za uspjeh propisano: gajim demokratske ideale, imam diplomu visokog obrazovanja, gdje god se pojavim, dijelim svoj CV k'o žvake, energično se osmjehujem svima i čvrsto stežem ruku prilikom upoznavanja – ja sam mlada samopouzdana žena.

Kažu mi barem tri puta dnevno da bježim iz ove zemlje dok sam još uvijek takva.

Ali ovog momenta, kada se približavam dvjema ženama što se smiju u mraku, nimalo mi se ne bježi.
Odem li, ko će biti krajnji rezultat njihove borbe?

Bez mene, one su nepotpune.
Bez njih, ja nemam putokaz.
Zajedno smo dokaz i obećanje da žene, u kakve god ih prilike staviš, nađu način da sebi i drugima stvore život.

Ne bojim se više onoga što nosi mi budućnost.
Jer ja ću biti “sutra” kakvo sve zaslužujemo.
Bit ću njegovateljica i čuvarica prava i izbora koji nam po prirodi pripadaju.

I bit ću hrabra. Kao one.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)