Izvor: Jutarnji.hr/Piše: Ante Tomić

Pijući bućkuriš od kave prije neku večer, sam u jednom pajzlu nedaleko od kolodvora, gledam kroz izlog ženu tridesetih godina kako po kišici očajno šeta pločnikom s druge strane. Dovikuje nešto prolaznicima, a oni samo posramljeno ubrzavaju korak. Zaustavlja se zatim jedan crni Audi. Ona popravi dekolte da ljepše istakne svoju ponudu i zavodljivo se njišući na štiklama priđe prozoru automobila.

Pregovara s vozačem možda pola minute, ali ni od toga, čini se, nikakve koristi. Uspravlja se i niječno zatrese glavom, ovaj ode. Krupne kapi u to iznenada zabubnjaju po limu i staklu, zašušte u lišću jasenova, a ona ljutito pogleda nebo, klimavo nabadajući pretrči ulicu i uđe u kafić.

“Robi, dušice, daj mi voćni čaj”, dobaci promrzlo spuštajući se u visoku stolicu uz šank i pripaljujući.

“Nema posla, Milice”, kaže konobar suosjećajno.

“Vražju mater”, opsuje ona. “Uništili su poduzetničku klimu u ovoj zemlji.”

“Neki pokazatelji ipak pokazuju rast”, primijeti on optimistično.

"Ma, koji rast”, odmahne Milica. “Meni koljena utrnula, čeljust mi se ukočila, ali sve džaba. Nema rasta, moj Robi. Sve krivulje padaju.”

“Nedostaje čvrstog kapitala”, reče ugostitelj ekonomski potkovano, servirajući joj čaj.

“Eh, čvrsti kapital”, uzdahne ona ogorčeno. “Više i ne pamtim kad sam to zadnji put vidjela. Samo mi još policajci dolaze, a i oni bi, naravno, bez para. Prošli tjedan jedan mladi pozornik, striko ga, kaže, poslao.”

“A tko mu je striko?”

“Budžovan, ne pitaj. Namjestio nećaka za šefa, a nećak, ako ima dvadeset pet, puno sam ti rekla. Inače, slatko dijete. Visok, crna kosa, plave okice, onako, markantan. Ali, reko’, ne dam.”

“Nisi mu dala?!”

“Jok!” kaže Milica odlučno, a zatim otpuhne dim i objasni: “Ne može, govorim mu ja. Dosta ste vi iz državnog sektora muzli nas privatnike.”

“Svaka čast!” zadivi se konobar.

“Ma, drek!” pripovijeda dalje žena. “Ja njega otpilila, a on sutradan napravio raciju. U maricu pa u stanicu i cijelu noć ništa. Znaš kako država radi? Ako ne popustiš ucjenama, oni ti zatvore obrt. I onda, hoćeš-nećeš, moraš im dati, i striki, i nećaku, i bratiću, i kumu Juri, i kuzenu Mladenu. U državnim službama neviđeno ih se nakotilo. Na kraju shvatim da samo za njih radim.”

“Užasno opterećenje za gospodarstvo”, uoči Robi zamišljeno.

“Opterećenje, pričaj mi o tome”, kaže Milica otpijajući iz šalice. “Pukoše mi leđa, brate. Po sto pedeset kila u gadovima.”

“Ugojeni paraziti”, reče konobar.

“Debele krvopije”, doda Milica. “Ja pod njima jadna stenjem, a oni me, zamisli, pitaju: ‘Je li ti lijepo?’ Ma, super je, mislim, samo dajte još, majstori.”

Srkne još jedan gutljaj i povuče dim pa se nezadovoljno zagleda kroz izlog, a vani kiša i dalje sipi, ništa novo pod neonom, kao što pjesnik reče. Kasni je sat, usrano vrijeme i nitko se od prolaznika ne čini kao mušterija. Od svih zadovoljstava na svijetu, rijetki muškarci na ulici žude jedino za suhim čarapama.

“Idem na more idući mjesec”, reče žena iznenada, više kao za sebe.

“Oho, ima se za more!” uzvikne Robi zavidno.

“Pa, neću na godišnji, blento jedan. Idem radit, počinje sezona. Kolegica i ja popola ćemo uzeti jedan podrumski apartmančić u Dubrovniku.”

“Stranci, a?”

“Stranci”, potvrdi Milica, “ali ne ostavljaju ni oni puno u izvanpansionskoj potrošnji. Lošiji gosti. Žderu paradajz i paštetu na plaži umjesto da sjednu u restoran, ili dođu sa ženama na more da ne plaćaju naše cure. Kad ih vidim da šetaju sa ženama, meni, majke mi, zlo dođe. Šta su dolazili ako nemaju para za pošteno ljetovanje?”

“Dobro, vjerojatno ti se ipak isplati.”

“Isplati se, nije da nije, ali ne mogu ja samo tri mjeseca radit. Ne može cijela država od turizma živjeti. Nama trebaju domaći potrošači.”

“Nemaju ljudi para.”

“Nemaju”, ponovi tužno Milica.

“Ali, gledaj, možda je krivica naprosto u nama”, predloži konobar brišući šank, “možda se ne trudimo dovoljno? Baš je sinoć na televiziji bilo kako moramo početi s odlučnijim mjerama za privlačenje ulagača...”

“Šta misliš, da ja nisam i na to mislila”, kaže Milica. “Gle...”

Prstima primi rub kratke suknje i lagano ga povuče uz butine, a Robi se nadviri preko šanka.

“Milice, zaboga!” poviče zapanjeno.

Kako mi je žena bila okrenuta leđima, ne bih vam znao kazati o čemu je bila riječ, ali on je, vjerujte, ostao paf.

“Ha! Šta kažeš?” upita ona.

“Ja bih rekao da je to jedna dosta radikalna mjera za privlačenje investitora”, prizna on.

“A jel’ bi ti investirao?”

“Pa, sad... bih”, kaže on nakon kraćeg razmišljanja, oblizujući se. “Može li na kompenzaciju?”

“Eh, kompenzaciju”, uzdahne žena nezadovoljno i vrati suknju niz bedra.

“Može odgoda plaćanja od šezdeset dana”, ustrajan je Robi.

“Zaboravi”, neumoljiva je Milica.

Na nekoliko trenutaka zavlada tišina među njima.

“Ne ljutiš se?” upita ona.

“Ma, daj...” odmahne on dobrodušno. “Sve okej, služba je služba.”

“Gospodine”, reče tada žena glasnije, “biste li vi uložili?”

“Molim?” prenem se, ne shvaćajući u prvi tren da se meni obratila.

“Domaći proizvod, izvrsna investicija.”

“Khm!” nakašljem se ja u neprilici. “Poduzeće mi je u predstečajnoj nagodbi.”

“Još jedan luzer”, reče Milica prezirno, a onda se ponovno okrene konobaru. “Šta sam dužna?”

“Častim te.”

“Srce si”, kaže ona, pošalje mu pusu, popravi čarape pa izađe iz kafića i iščezne u velegradskom mraku.