Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Ismet Ćelo Bajramović

Rodio se 26. aprila 1966. godine u sarajevskoj bolnici Koševo. Išao je u Osnovnu školu “Franjo Kluz” na Koševskom brdu, a poslije toga upisao je Mašinsku tehničku na Marijin dvoru. Još u osnovnoj školi izdavajao se od ostale djece ponajviše svojom fizičkom građom i snagom. Navodno je još kao učenik četvrtog osnovne štitio svoju raju iz razreda od onih koji su završavali osmi razred, pa čak i onih koji su bili srednjoškolci, a dolazili da osnovcima otmu koji dinar.

Još kao srednjoškolac u Mašinskoj školi, početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, Ćelu je pratio glas jednog od najžešćih sarajevskih uličnih mladića tog doba. Već 1985. završava u zatvoru. Zbog brojnih krivičnih djela osuđen je na zatvorsku kaznu u trajanju od 11 godina. Zatvorsku kaznu je odležao u Kazneno-popravnom Zavodu u Zenici. Iz zatvora je pušten u 1991. godini. Prije rata često je kao vatreni navijač F.K. Sarajeva dolazio u konflikt sa rahmetli Dževadom Begićem Đildom sa Koševskog brda, vođom navijača “Želje”. Svi navijački nesporazumi izglađeni su početkom rata, kada su obojica postali jedna od najzvučnijih imena organizatora sarajevskog otpora.

Početkom rata, Ćelo se istakao u dvije odlučujuće bitke za Sarajevo. Prvo, 02. maja 1992. godine kada se na Skenderiji vodila bitka za Predsjedništvo BiH sa niškim specijalcima JNA. Tom prilikom jedan od specijalaca je zarobio Ćelu i svjestan da se našao u totalnom okruženju sarajevskih branilaca, tražio da ga “zarobljenik Ćelo” sprovede do njegovih u Vojnu bolnicu, koja je još uvijek bila pod kontrolom JNA.

- Stavio mi je taj specijalac, koji je bio pod komandom pukovnika Milana Šuputa, kojeg smo kasnije zarobili, pištolj na čelo i ja sam ga trebao sprovesti do Vojne bolnice. Naveo sam ga u Vrazovu ulicu, jer sam znao da su tu naše grupe momaka. Kad sam ušao u ulicu, spazio sam naše momke i išaretom im dao znak. Munjevito sam se bacio, a oni su spektakularno lišili života specijalca koji mi je držao pištolj na čelu - pričao je kasnije Ćelo.

Drugu značajnu ulogu je imao u Pofalićkoj bitci 16. maja 1992. godine, kada su njegovi i Topini vojnici zoljama i osama prvi razbili srpske bunkere.

Početkom 1993. godine, smijenjen je sa mjesta komandanta Vojne policije Armije BiH.

Iste godine, 26. septembra, dok je sjedio u bašći jednog kafića u sarajevskom naselju Ciglane, Ćelo je snajperskim hicem pogođen u srce, a životu mu je spašen zahvaljujući brzoj evakuaciji u Anconu, gdje je operisan.

Na Ilidži, 31. marta 2000. godine, u restoranu “Brajlović” ubijen je Rahman Hajdarpašić Rašo, bivši folk pjevač. Za ubistvo su optuženi Ismet Bajramović, Mahir Rađo i Mevsud Ličina. U tom procesu Bajramovića je 04. februara 2001. godine sarajevski sudija Salem Miso osudio na 20 godina zatvora. U zatvoru je proveo pet godina.

U obnovljenom postupku 2005. godine, presuda mu je ukinuta i proces je vraćen na početak. Posljednje godine života proveo je uglavnom u bolnici.

Tri godine kasnije, 17. decembra 2008., Bajramović je izvršio samoubistvo pucavši sebi u sljepoočnicu iz pištolja u svom stanu u Sarajevu. Uzrok tog čina ni danas nije poznat.

Dževad Begić - Đilda

Dževad Begić Đilda rođen je 1966. godine u Sarajevu. Poslije osnovne škole završio je zanat za limara i radio na poslovima obezbjeđenja objekata i ustanova.

Njegova životna priča izdvaja se od ostalih na ovoj listi, jer ne sadrži podzemne obračune i zatvorske dosijee, pošto Đilda nikada nije bio dio kriminalnog miljea, ali se kao uistinu žestoki sarajevski momak (zasluženo) našao na njoj.

Dževad Đilda bio je prijeratni vođa navijača FK Željezničar, jedan od žestokih momaka koji su branili Sarajevo kada se u gradu postavljalo samo jedino pitanje – živjeti ili umrijeti. Sve do 11. jula 1992. godine bio je među prvima gdje god je trebalo.

Bio je među hrabrima koji su onesposobljavali ubice s brda i njihova oruđa kojima su sijali smrt po Sarajevu. Išao je u ‘samoubilačke’ akcije iz kojih je redovno izlazio kao pobjednik. Kada je počelo zlo, Đilda se nije dvoumio, nije razmišljao kukati i pobjeći ili ostati i braniti, samo je jednom rekao – ako treba da se gine, samo da ne bude od snajpera, već borbom prsa u prsa.

Od tog dana do dana pogibije Đilda je bio sve - i rezervni policajac i teritorijalac i dio interventnog voda, borio se i na Ilidži i na Blekinom potoku i na Zlatištu. Naprosto, bio je dio sarajevske mladosti odjednom suočene sa potrebom da navijačke rekvizite zamijeni ubojitim. Za spas svojih najdražih, to je i činio ...

Đildini bližnji pamte da je govorio: "Ako treba ginuti, samo da nije od snajpera. Neka to bude muški",  ali u trećem mjesecu agresije na BiH metak zločinca sa tada okupirane Grbavice zauvijek je prekinuo njegov život. I to baš sa Grbavice za koju je živio.

No ipak, tog kobnog  11. jula 1992. godine, u naselju Pofalići, u pokušaju da pomogne ranjenoj ženi pogođen je snajperskim hicem. A samo noć prije toga je bio glavni u razbijanju neprijateljkog gnijezda na Zlatištu. Mnogi i danas prepričavaju njegove podvige, koje je izvodio prateći sopstvenu parolu sa samog početka rata - "Ne možete vi Đildi ništa!"

Na mjestu pogibije hrabrog Đilde Komanda 1. korpusa podigla je spomen-ploču.

Bio je otac četiri djevojčice, i čekao je i petu koja će se roditi poslije njegove pogibije.

Dževad Begić Đilda svoj život je dao za svoj grad. Dževadov brat Izet je poginuo ubrzo nakon Đilde, također od snajperskog hica. Nekadašnja sarajevska ulica ‘Livanjska’ danas nosi ime ‘Braće Begić’.

Jusuf 'Juka' Prazina

Jusuf Prazina Juka rođen je 7. juna 1962. godine u Sarajevu. Prije rata osuđivan je i zatvaran više puta.  Osamdesetih se uključuje u organizirani kriminal kao dobro poznat član podzemlja, vodeći vlastitu bandu za reketarenje.

Početkom opsade Sarajeva, 1992. godine svoju grupu uspješno ustrojava kao paravojnu jedinicu, uključujući se u odbranu grada, a uskoro formira i vlastitu vojnu jedinicu od 3000 ljudi, nazvanu "Jukini vukovi". Zbog velikih zasluga u odbrani Sarajeva postaje zapovjednik državnih postrojbi za posebne namjene. Budući da nastavlja s kriminalnim radnjama, vodeći crno tržište u Sarajevu te trgujući i surađujući sa srpskim okupatorima, kao i da se samovoljno postavlja prema vodstvu Armije BiH, postaje velik problem za novoustrojenu vojsku. Osim toga, Juka je pokazivao otvorenu namjeru da bude neprikosnoveni vlasnik Sarajeva i preuzme vodstvo nad kompletnom vojskom.

Na kraju, umjesto hapšenja, ponuđeno mu je da teško ranjenu suprugu prati na liječenje. No, Juka se, nakon kratkog izbivanja, vratio na Igman, oružano se sukobio s pripadnicima Armije RBiH i početkom 1993. pobjegao na područje Hercegovine, gdje se priključio Hrvatskom vijeću obrane. Odlukom Slobodana Praljka i Mladena Naletilića Tute postao je zapovjednik posebnih postrojbi HZ Herceg-Bosne.

Nakon ratovanja u Hercegovini, Juka odlazi u Hrvatsku gdje boravi nekoliko mjeseci, nakon čega se nastanjuje u Njemačkoj i najposlije Belgiji, gdje se bavi ilegalnim poslovima. Pronađen je ustrijeljen u jednome belgijskom kanalu na Novu godinu 1994. Jusuf Juka Prazina je posljednji put viđen živ u noći 3. decembra 1993., kada je zajedno sa svojim tjelohraniteljima izišao iz kuće.

Nakon šestogodišnje istrage policija je došla do zaključka da ga je ubila obavještajna služba BiH.

Ramiz Delalić  Ćelo

Ramiz Delalić zvani Ćelo rođen je u Priboju, 15. februara 1963. godine. Kao bivši komandant Devete brdske brigade Prvog korpusa Armije RBiH učestvovao je u odbrani Sarajeva tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Bh. javnosti Delalić je poznat i po višegodišnjem procesu koji se protiv njega vodio u Kantonalnom sudu u Sarajevu zbog ubistva srpskog svata Nikole Gardovića, u martu 1992. na Baščaršiji. Taj proces nikada nije okončan.

Delalić je također jedan od nekoliko istaknutih članova podzemlja koji su  svojim angažmanom pomogli da se Sarajevo odbrani tokom rata u Bosni i Hercegovini.  Za razliku od nekih drugih "žestokih momaka" u ratu koji su često prkosili volji sarajevskih političkih i vojnih vlasti i djelovali na svoju ruku, Delalić je bosanskom rukovodstvu ostao lojalan kroz cijeli ratni period, i  čak se pretpostavlja da je lično bio vrlo blizak s predsjednikom Alijom Izetbegovićem.

27. juna 2007 u 23.30 sati u Odobašinoj ulici u centru Sarajeva, Delalića je dočekao ubica i u njega ispalio više hitaca iz vatrenog oružja. Navodno je u dva navrata ispaljeno po nekoliko metaka. Odmah nakon pucnjave, na mjesto događaja je stigla ekipa sarajevske Hitne pomoći. Međutim, Delaliću nije bilo spasa i ljekari su samo mogli konstatovati smrt.

Ramiz Delalić je ukopan na šehidskom mezarju "Kovači" u Sarajevu.

Mirsad Zulić Campo

Mirsad Zulić Campo je rođen 1959. godine na Bistriku, ali je ključne godine odrastanja i mladosti proveo na Marindvoru. Campo je, praktično, prošao kroz sve faze koje čovjek s obje strane zakona može proći.

Dokazivanje u raji, praćeno čestim tučama i sitnijim deliktima (obijanje trafika ili bunarenje po tramvajima), bili su svakodnevnica mladog Campe... No, oni koji ga ne znaju sa sarajevskog asfalta, zapamtili su ga po sjajnoj ulozi u jednom od najgledanijih filmova sa ovih prostora, Kusturicinom “Sjećaš li se Doli Bel”, ali i po ulogama u filmovima “Otac na službenom putu”, “Dom za vešanje”, “Gazija”, “Dvije polovine srca”, “Hamburg – Altona”, “Nafaka” te tv seriji “Crna hronika”.

Početkom opsade Sarajeva, Campo se odmah uključio u odbranu grada. Dvije godine bio je u vojnoj policiji, a dvije na radnoj obavezi. Za razliku od nekih sličnih predratnih jalijaša, Campo iz rata nije izašao bogatiji nego što je bio prije.

U jednom od intervuja rekao je:" Lažni mangupi su postali gradski velikani. U naše vrijeme se znalo - ako neko ima neki problem s nekim, njih dvojica izađu, pobiju se, ustanovi se ko je jači i onda, najčešće, odu na piće ili se sutra pomire. Nema pištolja, noževa i ovih današnjih opasnosti. Ovo danas je da Bog sačuva. Vremena kaubojska. Izbjegavam i da izlazim u kafane u kojima ne znam goste".

Campo je do smrti živio povučeno i dalje uživajući poštovanje pravih Sarajlija, kao jedna od rijetkih preostalih gradskih ikona.

Umro je u Sarajevu, 7. februara 2009. godine.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)