Piše: Nino RASPUDIĆ (večernji.hr)

Halo. Dobar dan, je li gospodin Raspudić?

– Da, izvolite.

– Zovemo iz policijske uprave zagrebačke. Vaša supruga nam je rekla da ste trenutno na Filozofskom fakultetu, trebali bismo obaviti obavijesni razgovor.

– O čemu?

– Ne bismo preko telefona, hoćete li da dođemo na fakultet?

– Može, samo recite koliko će trajati i na koju temu, jer imam nastavu za sat vremena.

– Ma vrlo kratko, nekoliko minuta. Po nalogu splitske policije, riječ je o napadu u Splitu, od 23. 2...

– Na Antu Tomića?

– Da.

– Ahhhhaaaa, ha, ha, ha....vi ste, ha, ha, ha.... vi me zaj., ha, ha... vi ste one Bijele udovice, što zovu.., ha,ha,ha...

Trebalo mi je deset minuta da se prestanem smijati (produžili su mi život za barem mjesec dana), a njima isto toliko, da me, i sami kroz smijeh, uvjere kako oni nisu Bijele udovice, riječki humoristi, koji telefonom nazivaju i sprdaju ljude, već da me stvarno iz policije zovu na obavijesni razgovor o napadu na najvećeg hrvatskog književnika Antu Tomića kantom punom izmeta na splitskoj Pjaci.

Imao sam dojam da im je jako neugodno, ali da moraju postupiti po zahtjevu genijalca iz splitskog policijskog tima koji je, budući da im istraga tapka u mjestu, indicirao mene kao potencijalnog osumnjičenog.

Uljepšali su mi dan, nasmijali me do suza i osigurali temu za sljedeću kolumnu. Nakon što sam shvatio kako ipak nije riječ o šali, ljubazne i uzorno profesionalne policajce u civilu pozvao sam na kavu u bar preko puta fakulteta i farsa od obavijesnog razgovora mogla je početi.

Dao sam ime, prezime, ime oca, majke, djevojačko majčino prezime, datum i mjesto rođenja, prebivalište, zanimanje i titulu. Onda smo prešli na povijest, ontologiju i fenomenologiju mog odnosa s prvim prološkim perom.

Indicija za obavijesni razgovor bilo je nešto što su oni smatrali mojom polemikom s Tomićem, a ustvari se radilo o povodu kojeg mi je dao da javnosti objasnim fenomen “daidža”, šačice bosanskih franjevaca u službi bosanske/bošnjačke unitarističke politike. Bili su izvrsno upućeni u moj i Tomićev tekst, iz čega se može zaključiti da je policija posvetila silne sate analitičkog rada u potrazi za nasilnikom koji je kantom fekalija zalio Kutlinog i Pavićevog miljenika.

Nakon što smo uz kavu protresli motive koji su me mogli nagnati da danima punim kantu i sa šiltericom kao komandos trčim po Pjaci i dovršavam probavom i kantom ono što valjda nisam mogao mozgom i tipkovnicom, prešli smo na pitanje mog, kao Juventusova obrana čvrstog alibija. Upitan gdje sam bio u vrijeme stravičnog napada na HAVC-ovog miljenika, odgovorio sam da sam bio na cesti između Banjaluke i Mostara, kako i pristoji Dodikovom i Čovićevom plaćeniku, što mi mogu potvrditi i tri osobe koje su bile sa mnom u automobilu. Uz to, i granična policija može dokumentirano potvrditi da sam tog dana bio na teritoriju BiH, zemlje koju je Tomić, odvjetnik daidža, nedavno tako učinkovito branio od mene. Policajac koji je cijelo vrijeme susprezao smijeh, tada se nije mogao suzdržati pa je otvorio karte.

– Ali, gospodine Raspudiću, vi ste mogli to organizirati, tj. platiti nekome da to uradi...

Vidio sam se već kako, kao neki hercegovački Michael Corleone, ubacujem kockicu šećera u kavu na benzinskoj crpki u Jajcu, dok se u istom trenutku, u drugoj državi, kanta sručuje na glavu nekadašnjeg člana Programskog vijeća HRT-a.

– Jeste li u danima nakon napada bili u Splitu? – pitao me drugi policajac.

– Jesam, tri dana nakon agresije na pitomca JNA, bio sam gost na jako posjećenoj tribini u Splitu.

– Koliko je ljudi bilo?

– Gotovo tisuću.

– Je li se spominjao napad na g. Tomića?

– Jeste. Pred kraj tribine, jedan posjetitelj iz publike me je pitao kako komentiram napad na Tomića.

– I što ste rekli?

– Rekao sam da osuđujem svako nasilje. I da se ja s gospodinom Tomićem ni u čemu ne slažem, ali da smatram da njemu nedostaje pažnje, ljubavi i pouke. I da bi ga to učinilo boljim. A da se agresijom nikoga nije popravilo pa neće ni njega.

Nakon što su mi policajci rekli kako nemaju više pitanja, ja sam njih zamolio da mi odgovore na tri.

Prvo sam ih upitao trebam li im dati uzorak stolice na analizu, na što su se počeli tresti i previjati na stolicama, s mukom zadržavajući privid ozbiljnosti. Odgovorili su:

– Za sada ne.

Drugo pitanje je bilo – kako se kvalificira ono što se dogodilo u Splitu? Objasnili su mi da to ipak nije kazneno djelo poput napada nožem, već da je to prekršaj, uz elemente narušavanja javnog reda i mira i javno sramoćenje što bi se kasnije moglo goniti po privatnoj tužbi.

U redu, pitao sam ih, je li uobičajeno da se za nešto što se kvalificira kao prekršaj provodi tako široka istraga i da se uključuje više policijskih uprava.

Mudro su preskočili odgovoriti. Na kraju mi rekoše kao znaju da ću se za tjedan dana s tim obavještajnim razgovorom sprdati u kolumni, ali da oni samo rade svoj posao tj. postupaju po nalogu. Rastadosmo se kao braća.

Iz prvog obavještajnog razgovora u životu izvukao sam nekoliko zaključaka.

Prvo me je začudilo to što me je žena odmah otkucala. Postupila je potpuno nerevolucionarno. Umjesto da kaže, kad su došli na vrata, kako me nije vidjela danima i ne zna gdje sam, locirala me je kao Šeks Gotovinu.

Drugo, dva zagrebačka policajca s kojima sam razgovarao ostavili su sjajan dojam uljudnih, inteligentnih i profesionalnih osoba, koji su u sprdnji od naloga i komediji od slučaja uspjeli zadržati dignitet struke, kad već nije taj lumen iz Splita koji je zaključio kako bi bilo super malo policijom cimnuti Raspudića.

Treće, nerazmjerno velika sredstva, radni sati i energija troše se na istragu jednog prekršaja.

Uz bezrezervnu osudu tog agresivnog čina i javnog sramoćenja kakvo nitko ne zaslužuje, bode oči nerazmjer između težine djela i širine i intenziteta istrage. Bilo bi lijepo kad bi sustav isti trud koji pokazuje kad je u pitanju oligarhijski zabavljač pokazivao i u slučaju drugih oštećenih građana.

Četvrto, ne razumijem logiku istrage preko motiva. Jesu li oni koji su uprli prstom u mene, mislili kako ću, da sam doista organizirao ili osobno izvršio kantonadu, nakon poziva na obavijesni razgovor puknuti, pokajati se i priznati – jesam, ja sam?

Peto, definitivno ima nešto u Hegolovoj misli kako se sve u povijesti događa dvaput, prvi put kao tragedija (od milicionerskih pendreka do Golog otoka), a drugi put kao farsa (obavijesni razgovor kao vic godine, na kojem se ludo zabavljate i keserite s policajcima dok sastavljate besmisleni zapisnik). I na koncu, očekujući da se uskoro u istragu uključi i Interpol, svečano izjavljujem da sam spreman i dalje biti potpuno kooperativan.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)