Piše: Slaven KOVAČEVIĆ
Zasigurno je Ukrajina izuzetno aktualna tema u sadašnjim geopolitičkim odnosima, kao određeno ishodište političkog i ekonomskog dodirivanja dva potpuno različita politička pola. U zemlji, koja ima izražene ekonomske probleme i u kojoj šire građanstvo ne živi dovoljno kvalitetno, na način kako oni sami vide potreban nivo svoga kvaliteta života, javljaju se dodatni vanjski utjecaji, mnogostruko jači od onih koje determinira loš ekonomski status njenih građana. Ukrajina je postala centar političkog sukobljavanja oko energenata koji sa istoka idu prema zemljama zapada, gdje sa jedne strane Rusija distribuciju tih energenata posebice zemnog gasa vidi kao efikasno sredstvo u ostvarivanju svojih geopolitičkih interesa.
S druge strane nalaze se zemlje zapada, kako ih kolokvijalno zovemo, u najvećoj mjeri iz Europske unije, koje više ne žele da budu predmetom mogućih političkih ucjena i pritisaka zbog mogućnosti prekida dotoka ruskog plina, kojim se zagrijava i industrijski pokreće značajan dio zemalja Unije. Kada tome pridodamo Sjedinjene Američke Države kojima je i danas fokus vanjske politike svakako, između ostalog, usmjeren na smanjivanje bilo kakvog ruskog političkog, a posebno geopolitičkog utjecaja, tada ova priča postaje još interesantnija.
Od proglašenja svoje nezavisnosti, avgusta 1991. godine, Ukrajina je započela sa svojom unutarnjoj reformom i organizacijom temeljenoj na parlamentarnoj demokraciji i tržišnoj privredi, uostalom kao i sve druge zemlje koje su u to vrijeme napuštale socijalistički ili komunistički sistem. Njenih 44 miliona stanovnika potražilo je sreću u tržišnoj privredi, obećanom ekonomskom sistemu koji garantira brz napredak, koji je naposljetku bio, kao i svih tranzicijskim zemljama, podređen intrigantnim privatizacijskim procesima i bogaćenjem jedne manje grupe političko-privredne elite, sa izuzetnim stvaranjem jaza između bogatih i onih koji jedva preživljavaju. Srednja klasa, ona koja je motor razvijenih ekonomskih društava, naprosto se prelijevala u ovu potonju ekonomski ugroženu grupu. Pogled na njen prošlogodišnji GDP per capita, nešto više od 7.000USD, ostavio bi potpuno pogrešan utisak da se radi o srednje razvijenoj zemlji u kojoj stanovništvo relativno dobro živi. S druge strane, Rusija je u tome vidjela svoju šansu šireći svoj politički utjecaj kroz vrlo vješte ekonomske poteze, većinom zasnovane na distribuciji energenata kroz Ukrajinu, gdje je zemni gas bivao jedan veoma značajan element. To je izazvalo ojačani strah Evrope koja se ruskim gasom snabdijeva samo preko Ukrajine, u čemu su vidjeli potrebu da putem stimulativnih mjera omoguće Ukrajini što brže euro-atlantske integracije. Tu započinje politička igra, geopolitičke prirode, sa jasnim akterima, Rusijom sa jedne strane i zapadom sa druge.
 |
| Niti bi Europa pristala na neke trenutne ustupke Rusije u distribuciji, sada već jako skupog gasa za evropske zemlje, niti će Rusija htjeti da izgubi svoje izuzetno jako političko sredstvo, distribuciju gasa kroz Ukrajinu. Neko u njoj mora izaći barem djelomično poražen, privremeno ili trajno. |
Nekoliko smjena predsjednika i premijera Ukrajine, izborima ili drugim metodama, jasno nam govore da politička igra traje izvjesno vrijeme, te da je ona recentnim događajima, demonstracijama građana ušla u svoju intenzivnu fazu. Izlazak dijela građana Ukrajine na ulice Kijeva, koji žele ulazak u evropske integracije, vidjevši u njima šansu za sebe, posebno njihovo sukobljavanje sa organima vlasti u kojima je izgubljeno desetine ljudskih života, ukazuje da je ovo pitanje postalo jako ozbiljno i da povratka natrag više nema. Ne treba zaboraviti da u Ukrajini postoji i drugi dio građana, koji ne žele prekidati svoje historijske i tradicionalne veze sa Rusijom, čija količina još uvijek nije poznata. Ono što jeste očito da i Rusija i zapad kroz svoje političke igrače u Ukrajini, nastoje obezbijediti što bolju poziciju, kako bi se rasplet ove složene geopolitičke situacije, kroz pregovore i demokratske procedure (izbore) doveo u željene pravne forme, ali tako da jedno rješenje isključuje ono drugo. Rusija je tiho izrekla mogućnost vojne intervencije. SAD su trenutno odgovorile, kroz Susan Rice, savjetnicu američkog predsjednika Baracka Obame za nacionalnu sigurnost, da bi tako nešto bilo katastrofalna greška. Uključila se i Europa, nudeći cijelih 20 milijardi eura za što brži oporavak Ukrajine, kako bi se pred vanredne izbore poručilo glasačima, koji preferiraju evropske integracije da glas za evropsku Ukrajinu ima smisla (zamislimo šta bi tek 20 milijardi eura značilo Bosni i Hercegovini za njene reforme).
Geopolitička borba istoka (Rusija) i zapada (Europa i SAD) u Ukrajini, imaće još svojih epizoda, posebno u periodu do vanrednih izbora zakazanih za 25. maj 2014. godine. Koristeći svoje igraće, instalirane po Ukrajini, ova politička borba dva geopolitička pola zasnovana na energentima, veoma moćnom političkom i ekonomskom sredstvu, ne podrazumijeva izlaznu strategiju koja će zadovoljiti obje strane. Niti bi Europa pristala na neke trenutne ustupke Rusije u distribuciji, sada već jako skupog gasa za evropske zemlje, niti će Rusija htjeti da izgubi svoje izuzetno jako političko sredstvo, distribuciju gasa kroz Ukrajinu. Neko u njoj mora izaći barem djelomično poražen, privremeno ili trajno.
Podsjetimo se nakratko potpisivanja sporazuma Rusije i Turske, o prolaženju kraka plinovoda »Južni tok« kroz Tursku, koje se zbilo decembra 2011. godine, čime je Turska dobila izazovne ekonomske povlastice od Rusije. Ako mislimo kako su nedavna previranja na turskoj političkoj sceni, plod slučajnosti ili iznenadnog nezadovoljstva građana Turske svojom vlašću, tada bismo živjeli u geopolitičkoj zabludi. Tamo se dešava jedan blagi format ukrajinskog scenarija.
Bitka za energente u ovom dijelu svijeta, jako je intenzivna, nemilosrdna i ona neće birati sredstva. Makar to sredstvo bili i ekonomski opravdano nezadovoljni građani Ukrajine, koji ne žele ništa drugo do napredak svoje zemlje i prosperitetan život zasnovan na njihovom radu.
DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN
POVEZANE VIJESTI:
Na zgradi općine ruska zastava