Jedna od najfascinantnijih ličnosti 20. veka – kaže za Josipa Broza Tita američki diplomata i pisac Walter Roberts posvećujući mu obiman esej u februarskom izdanju „Amerikan diplomatija”, publikacije posvećene spoljnopolitičkim temama. Radeći od 1960. do 1966. u američkoj ambasadi u Beogradu Roberts je imao priliku da izbliza prati dešavanja u socijalističkoj Jugoslaviji i da se više puta susretne sa Titom, o čemu iznosi detalje od kojih neki nisu bili šire poznati.

Tako se, naprimjer, sjeća da je 1965. Jugoslaviju posjetio Averell Harriman, izaslanik američkog predsjednika Lyndona Johnsona, sa zadatkom da Broza zamoli da posreduje u okončanju Vijetnamskog rata. Tito nije bio pretjerano oduševljen idejom, ali je sa Harrimanom našao zajednički jezik pa su se u toku narednih godina susreli još nekoliko puta. Roberts piše da mu se Harrimanova udovica Pamela Churchill (u prvom braku bila udata za sina Winstona Churchilla) povjerila kako su posjetili Tita 1979, godinu dana prije njegove smrti, i da im je rekao kako predviđa da će se poslije njegove smrti Jugoslavija raspasti. Prenoseći njene navode, Roberts se ne udubljuje u dalje analiziranje mogućih značenja Titove izjave.

U ličnim razmišljanjima o Titu, kako je esej i naslovljen, Roberts daje zanimljiv uvid u funkcionisanje visoke diplomatije. Sjećajući se najveće krize u američko-jugoslovenskim odnosima, navodi da je bila isprovocirana Titovim govorom na Prvoj konferenciji Pokreta nesvrstanih u Beogradu 1961.

Tadašnji američki ambasador u Beogradu George Kennan je dobio instrukcije od državnog sekretara Deana Rasta da prenese jugoslovenskim vlastima kako SAD očekuju da u Titovom govoru na otvaranju konferencije ne bude dijelova koji bi na bilo koji način mogli da budu interpretirani kao antiamerički. Roberts tvrdi da su dobili uvjeravanja da nemaju razloga za brigu i da je lično pročitao Titov govor koji je bio unaprijed napisan, te da u njemu nije bilo „spornih” pasusa.

Američke diplomate su bile zapanjene kada su slušajući Titov nastup na otvaranju konferencije nesvrstanih čule da Jugoslavija „razumije” zašto su Sovjeti prekršili dogovor o zabrani nuklearnih testiranja.

„Kennan nije bio raspoložen za praštanje i mjesecima je izbjegavao viđanje sa Titom, a kada bi se eventualni susreti činili neizbježnim, odlazio bi iz grada.”

Slikajući Titov portret, američki diplomata iznosi i zanimljiva zapažanja o maršalovom poznavanju stranih jezika. Premda je govorio ruski, baš kao i ambasador Kennan, u zvaničnim prilikama je insistirao da bude prisutan prevodilac gdje je on pričao srpskohrvatski, a Brenan engleski.

Zanimljiva je anegdota kada se prilikom jednog susreta prevodilac nije najbolje snalazio pa je Roberts prešao na njemački jer je znao da je Tito proveo neko vrijeme u Austriji radeći kao mehaničar. „Njegov njemački, iako tečan, bio je na nivou jednog auto-mehaničara. Tito je prestao da govori i nastavili smo da komuniciramo uz pomoć prevodioca. Često sam se pitao zašto nije želio da priča na njemačkom. Pretpostavljam da je to bilo zbog toga što je bio svjestan da takvim jezikom ne govore diplomate.”

Broz je bio posljednji šef neke države koji je vidio živog Johna Kennedyja prije atentata u Dalasu. Samo tri nedjelje ranije boravio je u SAD i američki predsjednik je na njega ostavio jak utisak.

„Iako nikada ranije nije bio u američkoj ambasadi u Beogradu, izrazio je želju da lično dođe i izjavi saučešće. I čak više od toga – poželio je da sa ambasadorom porazgovara o Kennedyjevom ubistvu.”

Roberts dijeli i jedno lično sjećanje na Broza. Poslije službe u Beogradu i kasnije u Ženevi posvetio se naučnom radu, iz čega je 1973. nastala knjiga „Tito, Mihailović i saveznici, 1941–1945.” koju je „Foreign Affairs” proglasio najboljom knjigom o ovoj temi.

Titovo nezadovoljstvo je, piše Roberts, izazvalo objavljivanje podatka da su partizani 1943. imali tajni sastanak sa njemačkom vrhovnom komadom.

„Godinama su Tito i njegovi saveznici optuživali generala Mihailovića za ’pregovaranje’ sa Njemcima i čak su ga pogubili kao izdajnika 1946. Učinjeni su veliki napori da se prikrije partizansko-njemački susret, a moje otkriće je dovelo do toga da knjiga bude zabranjena u Jugoslaviji.”

Knjiga je međutim prošle godine štampana kod nas i našla je put do ovdašnjih čitalaca 40 godina nakon originalnog objavljivanja.

Zaokružujući priču o Titu, Roberts podseća da je njegova sahrana bila najveća državnička sahrana u istoriji. Prisustvovala su četiri kralja, šest prinčeva, 31 predsjednik, 22 premijera i 47 ministara spoljnih poslova. Američki predsjednik Jimmi Carter je kao specijalnog izaslanika poslao svoju majku.

Kao oštar kontrast navodi da je prošle godine umrla i njegova udovica i nekadašnja jugoslovenska prva dama Jovanka Broz – „bez prijatelja i bez prebijene pare”.

(Politika.rs/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZION/aa)